Autorski projekt Enesa Vejzovića “Obavezan smjer”, produkcija Gradskog dramskog kazališta Gavelle čija je premijera odigrana u utorak u Tunelu Grič, makabrični je kazališni triler u dramski domišljato posloženoj instalaciji sazdanoj od niza odličnih glumačkih impersonacija.
Nastao prema konceptu, tekstu i u režiji Gavellina glumca Enesa Vejzovića, “Obavezan smjer” nastoji se distancirati od klasičnoga teatra – zamišljen i metaforički i doslovno kao putovanje, ovaj interaktivni “hod kroz utrobu zemlje” gledatelja pretvara u putnika: kroz vrijeme, kroz stratosferu grada, kroz kazališni čin, kroz Labirint vlastitih strahova.
Koncept projekta donekle je, naravno, određen specifičnostima pandemijskih okolnosti koje zahtijevaju ulazak u tunel u manjim grupama – svakih deset minuta ulazi po jedna skupina od maksimalno četiri osobe koje su došle zajedno, a ukupno je deset skupina po izvedbi. No, zato nije manje intrigantan: dramaturški vrlo spretno riješene fabularne rascjepkanosti na kratke, međusobno povezane prizore, 350 metara dugačak svijet iza teških zavjesa na zapadnom ulazu u Tunel Grič maštovito je zamišljen univerzum apsurdnih nedorečenosti i zloslutnih sugestija napučen mračnim demonima i grotesknim likovima.
Premijernu izvedbu u utorak svojim je dolaskom uveličao hrvatski predsjednik Zoran Milanović, koji je u pratnji osiguranja pozdravio ravnatelja Gavelle Dražena Ferenčinu i autora Enesa Vejzovića, te prvi ušao u Tunel i prepustio se njegovoj priči.
Već samim prolaskom kroz zavjese, posjetitelj ulazi u čin predstave i odmah postaje njezin integralni dio: zamoljen da pričeka u predvorju tog Hada, on uz čašicu rakije čeka svoj usud. Hoće li postati svjedok i spasitelj ili tek još jedna prokleta duša protjerana u podzemlje grada i bačena u okove njegova prljava naličja – odabrat će, kako mu je rečeno, sam, ali krećući se, naravno, obaveznim smjerom koji mu nalaže predstava.
Dočekuje ga opominjujuće dijabolični Amar Bukvić, ludi prorok ili klaun sila mraka uznemirujućeg pogleda raširenih zjenica, koji mu nudi da odabere kartu iz ponuđenog špila. Dobivena karta odredit će kojim će smjerom dalje ići – a taj je smjer, bez iznimke, smjer prokletih.
Čitav komad temeljen je na ideji poigravanja očekivanjima gledatelja kojemu se neprekidno nude izbori, dok on izbora zapravo i nema, jer u ovoj improvizaciji – nema improvizacije. Glumci imaju čvrsto zadane uloge – posjetitelj je epicentar njihove pažnje koji služi tek kao zamašnjak za unaprijed utvrđeni smjer kretanja, u fatalističkom shvaćanju svijeta kao mjesta predodređenosti i neizbježnosti, obaveznog smjera, prema dolje.
To mjesto ovdje se materijalizira kao makabrična kazališna instalacija prepuna mračnih zakutaka čiju demonsku zlokobnost pojačavaju proplamsaji zasljepljujuće svjetlosti (za arhitekturu svjetla odgovoran je Zdravko Stolnik). U toj mješavini opasnih uličica viktorijanskog Londona i skrovitih aleja Pariza Victora Hugoa sve je crno, prljavo, trulo i sumorno, ljudi su tu bolesni, ludi, nervozni i opasni.
Granice između realnoga i fantastičnoga su izbrisane, sve se raspada, ali opet ostaje čvrsto – jer iako naizgled nasumično rasparan, komad ima jasnu dramsku strukturu.
Priča počinje susretom s Barbarom Nola i Jankom Rakošem, koji likove Čehovljeve Moskve oživljavaju u sceni koja podsjeća na krimiće Agathe Christie. Poput marionete čiji konci nevidljivo povezuju i uvezuju odvojene scene, posjetitelj nema izbora – usisan u cijev tunela koji ispod Gradeca spaja Mesničku i Radićevu ulicu, mora se prepustiti silama podzemlja koje ga vuku i guraju dalje.
Komad je podijeljen na niz sličica, od kojih svaka postoji za sebe ali je i povezana s onom koja joj prethodi i onom koja joj slijedi. U svaku, gledatelj ulazi usred neke radnje, na nekoliko kratkih minuta postaje dio mikrokozmosa ljudi koji ju nastanjuju, pa biva izbačen dalje, u smjeru obaveznog kretanja.
U ovome komadu nema loših ili pogrešnih uloga, nema likova koji su višak ili koji smetaju: Darko Stazić, Ivan Grčić, Filip Križan, Ana Kvrgić, Bojana Gregorić Vejzović, Đorđe Kukuljica, Sven Šestak, Tena Nemet Brankov, Ranko Zidarić, Ivana Bolanča, Mada Peršić i Hrvoje Klobučar, sa špricama u rukama, zatočeni u kavezima, zarobljeni lancima, policajci, liječnici, krvnici i žrtve, svi oni čine jednu jako dobro razrađenu paletu neodoljivo dijaboličnih likova s nizom izvanredno ostvarenih glumačkih impersonacija.
Sve ih savršeno zaokružuje titrava nervoza Nenada Cvetka čija odlična glumačka minijatura posjetitelja ispraća u noć, u spas vanjskoga svijeta.
Početna je koordinata ovoga komada strah i nesigurnost koji proizlaze iz lomljive krhkosti svijeta na kakav smo navikli, grubo aktualizirane globalnom pandemijom. Iz te osnovne premise o društvu rastavljenom na krhotine pod utjecajem nevidljivoga neprijatelja – a takvih nije malo – u “Obaveznom smjeru” razvija se teatarsko propitivanje kompleksnosti života upareno s istraživanjem mogućnosti koje nam u tom propitivanju nudi kazalište.
Izvanredno pogođene atmosfere đavolje jazbine iz koje nema izlaza, u odličnoj scenografskoj i kostimografskoj realizaciji Marite Ćopo i uz jezivu glazbenu kulisu Nenada Kovačića, “Obavezan smjer” posebno je teatarsko iskustvo u kafkijanski tjeskobnom i, u svojoj apsurdnosti, duhovitom kazališnom trileru iz kojeg ćemo izaći zbunjeni i, na neki neobičan način, pročišćeni.
(Hina)