Piše: Miroslav Mirković
Nakon što smo objavili urednički komentar na temu Piškornice, odnosno o budućnosti regionalnog centra za gospodarenje otpadom, naša redakcija zaprimila je demantij od strane Uprave društva Piškornice, koji je potpisao direktor Mladen Ružman. Demantij možete pročitati OVDJE, a naš prethodni tekst OVDJE.
S obzirom da se u demantiju djelomično osporavaju naši navodi (iako ne svi, dok su se neki navodi pokušali osporiti klasičnom zamjenom teza ili demagogijom kako bi se zamaglalila bit komentara, a to je da studija izvedivosti nikad nije predočena javnosti, op.a.), odlučili smo u ovom članku javnosti detaljno obrazložiti zašto je sadašnji model RCGO-a financijski teško održiv, odnosno zašto smatramo da će ovakav model zbrinjavanja otpada dovesti do enormnog rasta cijene odvoza smeća krajnjim korisnicima, odnosno građanima.
Poučeni modelom Kaštijuna koji je raspisao natječaj po modelu javno-privatnog partnerstva za izgradnju energane, gdje će moći bez enormnih troškova prerađivati gorivo iz otpada, Uprava društva Piškornice kako bi obranila svoj model istaknula je kako za zbrinjavanje goriva iz otpada je korišten najgori mogući scenarij s visokim troškovima koji dokazuje kako je projekt financijski održiv, ali poskupljuje ukupne troškove gospodarenja otpadom.
Foto: Damir Špehar/PIXSELL
Što nam to govori, iako Uprava društva cijelo vrijeme predstavlja javnosti kako se radi zapravo o drugom modelu zbrinjavanja otpada, zapravo se radi o vrlo sličnom konceptu. U osnovi jedina razlika između prošlog i sadašnjeg modela je taj što nema bioreaktorskog odlagališta, odnosno što se u sadašnjem modelu SRF i RDF planira zbrinjavati izvan Hrvatske. Koliko je takav model održiv i opravdan najbolje govore primjeri iz susjedne Slovenije. Npr. Centri u Sloveniji, primjerice onaj najveći u Sloveniji RCERO Ljubljana, koji je koštao otprilike 155 milijuna eura, od čega je EU iz kohezijaskog fonda sudjelovala s 77,5 milijuna eura iz Operativnog programa Zaštita okoliša i infrastruktura, a ostatak je finacirala tamošnja Vlada, imaju puno bolju efikasnost nego npr. Piškornica.
Tako naprimjer RCERO se sastoji od tri objekta za mehaničko-biološku obradu otpada u kojima se obrađuju dvije vrste otpada: odvojeno sakupljeni biološki otpad i ostatak miješanog komunalnog otpada. Skupni otpad se također prihvaća i razvrstava. Mehaničkom obradom otpada nastaju reciklirani materijali i materijali koji se koriste za proizvodnju čvrstog goriva. Materijali koji se ne mogu reciklirati prerađuju se u gorivo, koje ima sličnu kalorijsku vrijednost kao smeđi ugljen. Gorivo se zapravo sastoji od dijelova neobrađenog otpada. Biološki tretman biootpada oslanja se na procese koji se u prirodi događaju spontano, ali se u biljci ubrzavaju i odvijaju se bez prisutnosti kisika. Kompost se proizvodi iz bioloških otpada postupkom anaerobne fermentacije. Velike količine plina proizvedenih tijekom fermentacije oduzimaju se i koriste za proizvodnju električne i toplinske energije. Bioplin stvara dovoljno električne i toplinske energije potrebne za rad RCERO.
Foto: Marijan Sušenj/PIXSELL
Isto tako treba naglasiti kako Ljubljana kao glavni grad u EU, s najvišim postotkom odvojeno prikupljenog otpada (ispred Tallinna i Helsinkija), 2016. godine osvojila je europsku titulu zelene prijestolnice, koristeći svoju inovativnu i najsuvremeniju tehnologiju. Uz Ljubljanu imamo i primjer Celja u Sloveniji, gdje je izgrađena energana na gorivo iz otpada, koja obrađuje do 35 tisuća tona RDF-a (količinski slično kao i RCGO, op.a.), a gdje se iz goriva proizvodi električna energija koja se kasnije prodaje slovenskom operatoru (hrvatski HEP, op.a.), a toplina koja je nusprodukt se prodaje građanima.
Stoga se jednostavnom usporedbom dolazi do zaključka kako su se konzultanti RCGO-a zajedno s Upravom odlučili ne koristiti plin i ostvariti prihode, već su izbacili bioreaktor i nisu napravili alternative po uzoru na EU, pa će dobar dio potencijalnih prihoda iz plina ostati potpuno neiskorišten, što je dokaz neznanja ili neodgovornosti Uprave. Trenutno se čini kako budući RCGO neće ostvarivati prihode niti od RDF-a, niti od plina, a posljedica će vrlo vjerojatno biti povećanje cijena i novi udar na džepove potrošača.
Foto: Marijan Sušenj/PIXSELL
Primjer Kaštijuna nam isto tako potvrđuje kako je ovakav model zbrinjavanja goriva iz otpada dugoročno neodrživ, što će se vjerojatno vidjeti i u studiji izvedivosti koja još nije predočena javnosti, kao što Uprava do sada nije objavila koliko će to prihoda RCGO ostvariti prodajom RDF-a. Naime, ta brojka je ključna za bilo kakvu ozbiljniju raspravu i dokazuje dugoročno (ne)održivost ovog projekta.
Kao dokaz tome je i nedavna nacionalna vijest (koju je prenio portal Glas istre, op.a.) kako je Županijski centar za gospodarenje otpadom Kaštijun u financijskim problemima, gdje se naknadno morala provesti dokapitalizacija društva u iznosu od 100 milijuna kuna, odnosno Istarska županija je digla kredit, a otplaćuju ga općine i gradovi, koji će nakon dokapitalizacije preuzeti udjele u društvu.
Kako će se izbjeći takav scenarij u našoj županiji, s obzirom da studija izvedivosti i prihodi od prodaje RDF-a nisu prezentirani javnosti, sadašnja Uprava Piškornice izbjegava odgovoriti.
Koprivničkom Komunalcu plastika postala sve veći problem
Prema navodima jednog lokalnog portala i Komunalac ima problema sa zbrinjavanjem otpada, najviše plastike, jer su troškovi za zbrinjavanje sve veći. Predsjednica uprave Komunalca Nataša Tetec istaknula je kako su do polovice ove godine troškovi za zbrinjavanje plastike oko 160 tisuća kuna, a prije godinu i pol ta se plastika mogla prodavati na tržištu, s čime su se pokrivali troškovi odvojenog prikupljanja i zbrinjavanja. Ako promatramo što se događa na Kaštijunu i Marišćini jasno je da će i Komunalac morati pronaći alternativno rješenje za zbrinjavanje plastike, sve dok ne zaživi budući RCGO Piškornica.
mm/prigorski.hr