Malo selo Čeredari nudi brojne blagodati prirode i jezero koje privlači sve više turista

22. studenoga 2021. Autor: prigorski.hr Sjeverozapadno Malo selo Čeredari nudi brojne blagodati prirode i jezero koje privlači sve više turista


U obilasku Prigorja i njegovih općina, došli smo u malo selo Čeredari. Njegovi žitelji tijesno su vezani uz dva kilometra udaljeni Sveti Petar Čvrstec gdje im je najbliža trgovina, crkva i groblje. Na brdašcu s najvišom točkom nadmorske visine od 247 metara, smjestilo se nekoliko obiteljskih gospodarstava čiji članovi imaju privilegiju uživati u čistom zraku i drugim blagodatima majke prirode. Jedan od njih je i Ivan Pavić s kojim smo na terasi njegove obiteljske kuće obavili ranije dogovoreni razgovor, piše Glas Podravine i Prigorja.

Ivan je rođen 1953. godine i djetinjstvo je proveo u rodnom selu. Osnovnu školu pohađao je u obližnjem Svetom Petru Čvrstecu, a diplomu šumarskog tehničara stekao je u Karlovcu. Godine 1974. vjenčao se sa suprugom Marijom s kojom ima sina Josipa i kćer Kristinu. Svoj radni vijek proveo je na radu u Šumariji Križevci, no uz to se bavio i mješovitom poljoprivredom. Naslijedivši od roditelja obiteljsko gospodarstvo, nastavio ga je razvijati. Supružnici Pavić hranili su po šest mliječnih krava i obrađivali oko osam hektara zemlje, a 1981. godine sagradili su i novu kuću.

Nakon što je otkupna cijena mlijeka počela drastično padati, prodali su krave i krenuli sa tovom junadi, pa su sve do pred tri godine imali i po dvadeset tovljenika. Danas je Ivan u zasluženoj mirovini. U obiteljskoj kući živi sa suprugom Marijom i sinom. Bave se samo ratarstvom, a za svoje potrebe još uvijek hrane svinje. Za obradu zemlje imaju dva traktora i svu potrebnu mehanizaciju.

– Moja majka Anđa i otac Jozo u Čeredare su doselili 1950. godine iz mjesta Rašaljke u Hercegovini. Osim moje obitelji koja je doselila, u naselju su bile samo obitelji Čeredar. Kasnije su se u selo priženili Kušter, Jambrešić i Mojzeš, a onda i drugi, no naselje i dalje nosi ime Čeredari. Ja sam odrastao uz dvije sestre i brata, i mi smo zajedno s drugom djecom vodili krave na ispašu na livade Doljnjače. Nedaleko sela je potok Čvrstec u kojemu smo se u ljetnim mjesecima kupali i lovili ribe. Za vrijeme jakih kiša, voda iz potoka često je poplavila obližnje livade, a mi smo se tada igrali u vodi do koljena. Zimi smo se klizali na ledu, često puta i mokri do kože, no nije nam bilo nimalo hladno. U to vrijeme u selu nas je bilo četrdesetak stanovnika.

ceredari-1536x1017

foto: Glas Podravine i Prigorja

Mještani su se bavili mješovitom poljoprivredom, i uglavnom su to bila manja obiteljska gospodarstva. Svako domaćinstvo imalo je po četiri ili više krava, nekoliko tovljenika, svinje i perad. Svi su živjeli isključivo od poljoprivrede, no Mijo Čeredar, Pavao Kušter i Pavao Mojzeš bili su i samouki zidari. Pedesetih godina proteklog stoljeća sve se na poljoprivredi još radio ručno. Malo tko je imao konje za rad na polju, a ostali su orali zemlju uz pomoć krava koje su davale i mlijeko za prehranu obitelji, ali i za prodaju. Žito i pšenicu mještani su često u vrećama na leđima nosili u mlin u selo Raščane. Na Starom brdu koje se nalazi ponad sela mještani su uzgajali vinovu lozu, no danas ondje vinograde imamo samo Stjepan Kušter i ja. Vinogradarstvom se bavim iz ljubavi, i imam 560 loza sorte rizling. Na mjestu gdje su bili vinogradi drugih mještana, umjesto loze raste grab i bivši vinogradi sada su šuma – sa žaljenjem je kazao naš sugovornik. Saznali smo da je selo dosta kasno dobilo struju, tek 1959. godine. Stjepan Kušter kupio je i prvi radio prijemnik u selu, pa su susjedi često kod njega dolazili slušati radio program.

Početkom šezdesetih godina (opet prvi u selu) kupio je i televizor. U to vrijeme naselje je imalo 12 naseljenih kuća, a mještani su si međusobno pomagali u poljoprivrednim poslovima. Žiteljima je bilo mnogo lakše kada je Stjepan Čereber kupio prvi traktor marke Ursus, kojim je mještanima iz usluge obrađivao oranice. Za malo selo vlasti su (izgleda) slabo marile, pa je sve do 1979. godine do Čeredara vodio poljski put. Tek te godine put je pošljunčan, a asfalt je u selo stigao pred petnaestak godina.

Nakon razgovora sa našim domaćinom, krenuli smo u obilazak naselja. Prošavši par kuća, ugledali smo malo, ali lijepo jezero. Ovo je još jedna blagodat prirode koje spominjemo na početku teksta. Jezero Čeredari nekada je bio zapušteno i obraslo šikarom od koje se voda gotovo da i nije vidjela. Danas je u privatnom najmu, održavano i uređeno privlači sve više posjetitelja koji uživaju u boravku u prirodi. Saznali smo da su prije uređenja u jezeru živjeli i dabrovi, no kako se jezero proširivalo i uređivalo, dabrovi su pronašli novi dom u obližnjem potoku. Ljubitelji ovog jezera osnovali su i udrugu s ciljem da na jezero dolaze djeca s roditeljima provodeći slobodno vrijeme u igri i na čistom zraku. U planu je i održavanje ljetne škole za djecu u prirodi, a na jezeru se održava i ribolovno natjecanje.

Danas u Čeredarima osim našeg domaćina obiteljsko gospodarstvo ima samo Stjepan Kušter koji hrani desetak grla, i to je jedina stoka u selu. U šest naseljenih kuća živi 16 stanovnika, od toga devet umirovljenika. Radno sposobni rade uglavnom u Križevcima, a jedan je zaposlen u Zagrebu. Najstarija mještanka je Katarina Kušter, rođena 1935. godine. Najmlađi stanovnik je trogodišnji Luka Pavić, a u selu su i dvije učenice srednje škole. Naselje ima struju, javnu rasvjetu i telefon, a nema vodovod, plin niti kanalizaciju.