Dan nakon Dana zahvalnosti i novih idiotarija dežurnih ustaša i četnika, međusobnih prijetnji i paljenja zastava krenuo sam za Srbiju. Točnije na Frušku goru gdje se održao deveti po redu međunarodni košarkaški kamp na kojemu sam sudjelovao i prošle godine. Ovo nije tekst o nekakvom trenerskom, košarkaškom iskustvu, jer realno, koga boli za to. Ovo je nekoliko crtica o nama, ljudima s ovih prostora i našim sada već vječitim sukobima.
Na majci sam i ove godine vidio nezadovoljstvo kada sam joj rekao da opet idem na kamp u Srbiju jer kako kaže „odnosi s njima su napeti“ te me konstantno molila da ne idem i ispitivala da li je to zaista potrebno. Za mene je to bilo i uvijek će biti potrebno. Želim biti socijalno bogat, želim proširiti obzor, znanje i sve ostalo što mogu kako bih postao bolji čovjek i bolji prijatelj. Prošle godine je košarka bila povod mog odlaska na kamp, ali ove godine je pala u drugi plan. Naravno, ambicioznost u tome je ostala i dalje jednaka, ako ne i veća, ali sport je i poveznica prema drugim, nekada bitnijim stvarima.
Na kamp se mogu prijaviti svi, a djeca i treneri dolaze iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i drugih zemalja. Za razliku od većine (ako ne i svih) drugih kampova, ovaj je besplatan. Neki ljudi kada čuju da je besplatan zapitaju se zašto je to tako, a to čak rade uz dozu sumnje, kao da se takve stvari moraju plaćati, pomisle što rade tamo djeci i slično. Kakav je to kamp koji se ne plaća 300 eura? Odgovor možete pronaći u njegovom motu: „Sport je naše pravo, a ne privilegija!“. Osobno mi nije nikada bilo jasno kako netko može djetetu naplaćivati članarinu da se bavi nekim sportom. To je kao da mu kažeš da ne vrijedi koliko i drugi ako slučajno nema novaca. To je kao da ga namjerno usmjeravaš na neke nezdrave navike ili primjerice u loše društvo.
Prvi dan kada se okupljaju djeca iz raznih krajeva regije lako je izdvojiti onu koja ima više od one koja ima manje. Nosi se fancy odjeća, skupe tenisice, dodatna oprema i slično, ali nikome ne pada na pamet nekome nabijati na nos svoj financijski status kako bi ispao bolji od drugoga, vrjedniji. Svi su svjesni da je to nebitno, da su došli igrati košarku i da se vrednuje jedino ono što pokažu u dresu na košarkaškom terenu. Unatoč tome što nije bilo većine ljudi od prošle godine s kojima sam ostao vrlo dobar, već nakon nekoliko dana sam dobro upoznao neke nove klince i trenere s kojima ću zasigurno ostati u odličnom odnosu.
Nevjerojatno je kako se potpuni neznanci mogu brzo ujediniti i međusobno bodriti, iako se ne poznaju. Prvi dan je sve napeto, nitko se ne usudi previše družiti s drugima, osim s onima s kojima su došli, a samim time su i treninzi „čudni“. Nema previše komunikacije, postoji strah od neuspjeha u vidu loše igre kako se oni koje ne poznaju ne bi slučajno naljutili jedni na druge. To sve traje do prvog kondicijskog treninga kada su svi u istom problemu, kada traže spas jedni u drugima.
Toliko im je teško i naporno da traže motivaciju jedni od drugih da se odradi još jedna serija, još jedan sprint, još jedan sklek… Viče se, bodri, plješće. Nakon te prekretnice od treninga odjednom jedni druge nose do svojih soba, navečer se zajedno kartaju , druže i upoznavaju. Drugi dan više nema tišine, samo pozitivne galame i smijeha. Nema više stranaca, nema više Srba, Hrvata, Bosanaca i Hercegovaca, ali ima prijatelja.
Ovo je poruka za sve roditelje i za svu djecu koja krivo gledaju na svijet. Zar ne bi trebali više završiti eru neprijateljstva i međusobnih sukoba? Zar nije vrijeme da počnemo učiti prijateljstvu i dobroti? Mladi, ne dopuštajte nikome da vam truju um, mislite za sebe, planirajte, stvarajte. Krenite naprijed, vrijeme je.
Sada na kraju teksta moram promijeniti uvodnu rečenicu. Ovo nije bilo nekoliko redaka o ljudima s ovih prostora i njihovim sukobima jer to je nebitno. Ovo je tekst o prijateljstvu, zajedništvu i najviše o – nadi. Jer kako je rekla teta kuharica u usputnom razgovoru: „Ugasite TV, ne slušajte matore, družite se i stvarajte prijateljstva. Budite bolja generacija od naše“.
Vedran Vlahović/prigorski.hr
foto: Vedran Vlahović, Benjamin Markulak