Opće je dobro hrvatskoga društva da se prestane trošiti dragocjeno vrijeme za pokretanje makar nekih bitnih pozitivnih procesa u Hrvatskoj, jer Hrvatska, očito je, još uvijek, a vjerojatno ni tako skoro, ne može dobiti vlast koja bi potpuno bila u službi općega dobra, tj. legalnih i legitimnih hrvatskih ciljeva i interesa.
Neizbježan je dojam da se Republika Hrvatska gotovo na svim razinama u novije doba trajno bavi kojekakvim manje važnim, sporednim ili čak nevažnim pitanjima, stvarnima i umjetnima, a najmanje onim što je sudbinski važno za njezin opstanak, razvitak i prosperitet. Visoka politika od sjednice Hrvatskoga sabora na kojoj je potvrđena novokonstituirana Vlada, osobito po zaduženim predstavnicima onih koji su na parlamentarnim izborima izgubili vlast, aktualizira, zaoštrava i izmišlja podjele iz Drugoga svjetskoga rata te sa svim pratećim medijskim i drugim satelitima konstantno vraća Hrvatsku u prošlost, odvraća je od sadašnjosti, krivotvori sadašnjost i zapravo služi otežavanju bolje budućnosti.
Istodobno novokomponirana se vlast, koja počiva na sporazumu o suradnji Domoljubne koalicije i Mosta nezavisnih zastupnika, zapravo ne snalazi, ne uspijeva čak ni više od stotinu dana od konstituiranja stvarno preuzeti vlast u državi. Nakon što je nova vlast ipak uspjela izraditi i postići prihvaćanje državnoga proračuna za 2016. i nakon što je objavila program reforma, sve su češći glasovi koji ili prizivaju ili najavljuju moguće nove parlamentarne izbore. Nije li to stvaranje ozračja da se u Hrvatskoj ne dogode toliko potrebne promjene, da se još jednom odgode nužne reforme i da Hrvatska još dublje potone u svojim problemima?
Nova Vlada, sastavljena nakon mnogih kompromisa, odmah je bila izložena veoma brojnim i snažnim, javnim i tajnim pritiscima, a politički protivnici, od političara, domaćih i inozemnih, preko analitičara (i »analitičara«) i medijskih djelatnika vrlo su se umješno koristili neizbježnim početnim slabostima, disharmonijom, proturječjima i neusklađenošću vladajućih. Pripadnici vladajuće garniture na svim razinama dali su doista mnogo »štofa« protivnicima svih boja ideologija i interesa i veoma su sporo, ako uopće jesu, učili na svojim pogrješkama pa su objektivni promatrači u nedoumici je li to samo početničko nesnalaženje ili smišljeno stvaranje većega ili manjega kaosa ili mirenje s tim kaosom.
Upravo je nevjerojatno da vodstva koalicijskih partnera ne sjedaju za stol da bi o svemu otvoreno i s ciljem služenja općemu dobru pretresli sva stvarna i nametnuta pitanja, zauzeli zajednička stajališta i to onda zajednički dosljedno proveli. Umjesto toga predstavnici vladajućih često se koriste medijima, slanjem prigovora, zahtjeva i opomena preko medija kao da se na takav način išta može stvarno riješiti. Zapanjujuće je da se najmoćnija stranka toliko koristi medijskim pritiskom na svoga glavnoga partnera, jer to otkriva da zapravo nema argumenata. Naime, kad bi imala argumente, onda bi u razgovorima i pregovorima usuglasila stajališta s partnerima te bi i djelovanje i učinak nove Vlade mogli biti puno bolji.
Umjesto toga iz najjače stranke javno se u najnovije vrijeme čuju glasovi da je ta stranka spremna za nove parlamentarne izbore. Drugim riječima, neizbježan je dojam da, jer vjerojatno ne uspijeva ni medijskim ni drugim pritiscima realizirati neke povlastice, postaje sve spremnija Hrvatsku gurnuti u još dublju krizu i kaos. Uskogrudno, sebično, isključivo interesno gledanje na situaciju u hrvatskom društvu najjaču stranku sve više udaljava od stvarnoga služenja Hrvatskoj i općemu dobru.
Upravo najjača stranka ponajviše je odgovorna za lutanje u međunarodnim odnosima i za izlaganje Hrvatske opasnosti da joj tzv. prirodni saveznici i partneri postanu u stvarnosti politički protivnici, naravno u prvom redu protivnici sadašnjemu neusklađenomu i neprofiliranomu režimu, što ne može ostati bez teških posljedica za čitavu Hrvatsku.
Vladajući su ovoga povijesnoga časa svojim nedomišljenostima i lutanjima u međunarodnoj politici »uspjeli« umjesto za zdravo međunarodno partnerstvo otvoriti prostor za različite oblike pritisaka za koje nije uopće važno radi li se o tobožnjim ljudskim pravima, slobodi medija ili fašizaciji društva. Međunarodni pritisci ne moraju počivati na stvarnosti, ni na istinitom opisu stanja, da bi bili učinkoviti i da bi istjerali svoje interese na očitu štetu ne samo određenoga ražima, nego i čitave zemlje.
U takvom ozračju neizbježno je pitanje: komu bi zapravo išlo u prilog da se raspišu izvanredni parlamentarni izbori?
Jedan od sigurnih odgovora na to pitanje jest da bi uklanjanje sadašnje vladajuće garniture išlo sigurno u prilog i na dobro svim protivnicima ne samo sadašnje vlasti, nego i općih hrvatskih interesa, onima u inozemstvu i onima u zemlji. Opće je dobro hrvatskoga društva da se prestane trošiti dragocjeno vrijeme za pokretanje makar nekih bitnih pozitivnih procesa u Hrvatskoj, jer Hrvatska, očito je, još uvijek, a vjerojatno ni tako skoro, ne može dobiti vlast koja bi potpuno bila u službi općega dobra, tj. legalnih i legitimnih hrvatskih ciljeva i interesa. Vjerojatno to ne bi mogli promijeniti ni redoviti parlamentarni izbori, a sasvim je sigurno da to ne mogu postići prijevremeni parlamentarni izbori. Može se sa sigurnošću tvrditi da opće dobro ovoga časa ne traži nipošto prijevremene izbore.
Političke stranke, koje, razumije se, uvijek imaju apetite prema vlasti, mogu priželjkivati izvanredne parlamentarne izbore, štoviše mogu ih i prizivati, pripremati i prouzročiti, no moraju biti svjesne da to ne bi bilo nipošto u cilju općega dobra, nego isključivo sebičnih stranačkih interesa. No, istodobno relevantne političke stranke, osobito one koje ne bi bile sposobne izdržati na vlasti ni jedan mandat, ili koje u mandatu ne bi barem nešto stvarno postigle, moraju biti svjesne da birači ne bi imali valjanih razloga ponovno im iskazivati veliko povjerenje. Biračko tijelo duboko je nezadovoljno političarima i politikama koje provode i teško će odoljeti napasti da izbore iskoristi za zasluženo kažnjavanje političkih stranaka.
prigorski.hr/glas-koncila.hr