Kako su se upucavali naši stari

Piše: Nikica Barać

Možete mi se smijati, ali nedostaje mi onaj trenutak u kojem okrećem broj fiksnog telefona i zovem curu koja mi se sviđa na kavu ili u šetnju. Iako bi jedna mlada dama rekla da imam 40 godina, a nemam, na sreću to su bili već telefoni s tipkama umjesto onih koji se okreću kao kolo sreće.

I bili su to trenuci od kojih trema toliko raste da hrabrost probija sve prepreke. Svaku točku udobnosti iza koje se danas tako lako sakriti kad započne špijunaža simpatije preko društvenih mreža. Zamaskirano u neke tamo lajkove, bockanja i ako ste skloni pretjerivanju, zahtjevima za igranjem farme ili Bejeweled Blitza.

Moja je generacija prešla iz jednog načina u drugi. Zapravo, kad pročitam ovu rečenicu onih 40 i ne zvuči tako loše…

Bome, pokušavam već par dana u glavi opravdati sve ove stranice za upoznavanje, aplikacije koje zbližavaju ljude koji vole iste stvari. I nije mi problem, ako to zamišljam kao zbližavanje prijateljstva. Sve osim toga polako doživljavam kao poraz čovječanstva i sposobnost da kupujemo svaku glupost koja će nas samo više gurnuti u udobnost i turobnost.

Da se ne lažemo, nisam licemjer. Ulovim i sebe kako mi godi bit u udobnom, ali opet me tješi da nisam utopljen u tom moru ludila.

Ipak, prošao sam smjenu generacija pa moram proučiti u što sam se uvalio.

Vidim da je ono kako su se upucavali naši stari u sebi čuvalo šarm koji danas nedostaje. Strast koja namiguje dok ju hrabrost predstavlja. Vidim kako danas ništa ne može nadmašiti spuštanje sunčanih naočala kad se oči susreću ispod sunca. Tremu u kojoj umjesto bok izgovoriš bbbbbok, kao da si upravo za stolom vidio posljednju sarmu na tanjuru i utovario trofej u usta. A opet toliko zbunjeno ispadneš bolje od tisuću priča iz teretane samo zato jer je žena jedino biće koje u manjkavom može vidjet savršenstvo.

Zato sam uvjeren da prava žena ne zaslužuje maltretiranje mobitelom nego zadnji izdisaj hrabrosti. Sve one vide da je ovo veći uspjeh od dizanja utega i samouvjerenog javljanja daleko od pogleda. I mislite što hoćete, ali nijedna instagram priča curu neće naježiti kao oči koje znaju pogledati u njenu dubinu.

Sve ostalo ili je zabava, ili je rubrika koja spada u nije baš toliko važno. Rekao bi jedan moj prijatelj, ide – ide, ne ide – briga me. Tek poneki ćorak postane nešto ozbiljno. Al za to morate biti rođeni pod pijanom zvijezdom koja vas vodi gdje god želite. Takva 84′ godine u srpnju, nije pila u bolnici iznad mog kreveta.

Naši stari su bili primorani na sposobnost osvajanja kad je najteže i to su radili kao da je najlakše. Uspijevali su jer su morali i željeli. Nisu išli toliko daleko da su udarali žene toljagom, ali i bolje da nisu jer bi te toljage danas završavale na našim glavama.

Kako bi bilo super kad bi ljudi i danas povratili taj dio avanturizma i ponovno počeli učiti što znači ne uspjeti uživo. Jer nekako mislim, kad bi ljudi ponovno oživjeli taj osjećaj nesigurnosti, možda bi više cijenili onaj osjećaj kad uspiju.

Više cijenili ljude koje imaju. Daleko od fotelja u kojima im je čini mi se previše udobno.

U najgorem slučaju, pogled bi i dalje govorio više od poruke ili lajka, a osjećaj u svakome bi lakše čuo ono stvarno.

prigorski.hr