Željela sam vam ispričati priču o čovjeku i šumi; lijepu, vedru, zelenu , sjetnu, sa sretnim završetkom, ali na žalost ne mogu.

Već više od tri desetljeća budim se proljećem sa šumom, sa njenim zvukovima i mirisima, upijam ljeti njenu svježinu, u jesen mojoj duši ona daruje bezbrojne neopisive boje ,a zimi tako poseban mir. U kolopletu mojih radnih dana gotovo da ne mogu spomenuti ni jedan u kojem nisam u njoj otkrila nešto novo i posebno, nešto što me je ponovo oduševilo i usrećilo, jer ona je u svakom trenutku drugačija i neponovljiva, naravno ako je znadete promatrati.

O dobrobiti šuma, koje pokrivaju skoro polovicu površine zemlje u kojoj živimo, ne trebam ovdje govoriti, jer previše su na čovjeka bačeni akcenti riječi inteligentan, razuman, učen, civiliziran ,pa se samo po sebi podrazumijeva da bi kao jedina živuća vrsta na planeti Zemlja koja posjeduje razum, čovjek trebao znati što zelena boja šume znači za njegov zdrav život, za njegov opstanak među toliko velikim brojem drugih vrsta koje se u svakoj sekundi bore za svoj produžetak.

No, nažalost sa čovjekom nije tako. Svojim prljavim rukama punim raznovrsnog otpada, čovjek se nabacuje na šumu i na sve lijepo što u njoj živi. Nabacuje se na kisik koji udiše, na vodu koju pije ,na jedinstvene boje zvukove i mirise koje samo ona može pokloniti.

Svojim nadasve čudnim umom čovjek se nabacuje na sebe na svoje zdravlje ,na zdravlje generacija koje dolaze iz budućnosti.

I dok neke druge živuće vrste, da bi osigurale uvjete za produžetak i opstanak, putuju stotinama kilometara trudeći se pronaći optimalno mjesto za razvoj svojih mladih organizama, dotle čovjek ima idealne uvjete za to pred očima, ali ih na žalost sve manje vidi.

Zato se pitam, jesmo li smo još uvijek ljudi ili neka nova vrsta koja stremi samouništenju. Zato moja priča o čovjeku i šumi, koja je trebala biti lijepa vedra zelena i sjetna nema sretan završetak jer je potkrepljujem ovim fotografijama koje kod ljudi sa razvijenom empatijom i razumom izazivaju tamne boje, tugu strah i nelagodu.

Nada K./prigorski.hr