Piše: Nikica Barać
Jednom davno, borio sam se u svom životu zadržati osobu koju sam volio više nego samog sebe. Koliko to zvučalo romantično, toliko je i pogrešno.
Pomicao sam granice izdržljivosti koje su se u svojoj tišini potpisivale i urezivale u moje tijelo. Probijao sam se glavom kroz zid nesvjestan da se svi ti udarci sakupljaju kao sličice u albumu. Sve dok ne dođe do svog neizbježnog kraja.
Kao da sam ja taj koji će uvijek odlučivati kad je kraj…
Kao da ne treba prihvatiti lošiju ponudu na stolu jer misliš da može samo bolje.
Davao sam sve od sebe, trovao se neuspjehom za neuspjehom. Počeo sam biti otrovno zakinut za sve ono što sam joj oduvijek htio biti. Samo stvorenje drugačije od ostalih koje će htjeti pogledati u oči do kraja života.
Između Boga i mene, ostati će ukliještena tajna da je korijen svih mojih poteza bio samo ljubav koja nije mogla pronaći svoj put. Između nje i mene, ostalo je samo mnogo zašto i možda koji danas više nemaju svoje mjesto ispod zvijezda.
Poljupci koji su se pretvorili u prokletstvo i zagrljaji koji su zapeli u skrivanju.
Ljubav zapravo nema veze s ovim. Ovo je samo posljednji pokušaj da ju usrećim. Pokušaj u kojem ja ne igram apsolutno nikakvu ulogu. Ne zato jer ne mogu, već zato jer ne trebam. Zato jer sam zasluženo učinio korak naprijed koji se ne okreće. Zato jer upravo čeznem za borbom koja me privlači a zasad ne nudi previše dobroga. Daleko od prošlosti.
Nudi milijun razloga da pobjegnem i samo jedan da ostanem. Možda ovaj put samo ostanem stajati na mjestu jer odbijam sudbinu u kojoj ne zaslužujem…
No, ovo nema veze sa mnom.
Jednom davno, borio sam se za curu u kojoj sam vidio sve. Od prvog titraja u očima do budućnosti u kojoj ću zaslužiti sve. Bila je to cura kojoj sreća poput mene nikad nije bila adut na koji može računati u svakom trenutku.
Sreća je samo basna o kojoj je slušala priče samo kako bi lakše zaspala kao djevojčica koja se više nema snage igrati lutkama i autićima.
Upoznao sam ju dovoljno da znam da će se ponekad opravdati kako sreću nije zaslužila. Da znam da duboko u sebi u to ne vjeruje, jer ju želi više od mnogih koji imaju a to neće nikad cijeniti poput nje. No to je ponekad život. Hoće se narugati smislom koji mi nikad nećemo razumjeti jer je previše okrutan.
Zato, ako postoji samo mala šansa da ju sreća ne voli zbog mene, hoću se ovaj tren odreći svih povlastica i pravde koja ima veze sa mnom. Želim sreći poručiti da ima moje dopuštenje zagrliti ju prije spavanja i dati joj sve ono što oduvijek želi. Kada bih imao samo nekakav bolji odnos sa srećom, zapovjedio bih joj.
Zato srećo, javno te molim ovim putem…, posrami se na trenutak i shvati da ljubav ima nekoliko tisuća ćelija. Da ima lica koja zaslužuju šansu iako ti ne laskaju iz dana u dan. Molim te, pogledaj barem jednom u smjeru koji te ne privlači po pravilu. Narasti tako i svi će se diviti tvojoj veličini.
Dokaži da ti nitko nije ravan i da se možeš isprepletati stranama u koje drugi sumnjaju. Imaš moj potpis i moju ruku. Imaš moj oprost i moje laskanje.
Izazivam te da dokažeš kako se ne skrivaš od straha jer te treba snaga koju ne razumiješ. Izazivam te da dokažeš kako se ne bojiš staze od koje si dosad bježala.
Izazivam te da dokažeš kako se možeš pojaviti i kada se za tobom žudi, a ne samo kad ti se prohtije.
Izazivam te…!
prigorski.hr