Potpuno irelevantne javne rasprave često nameću baš oni koji odvraćaju pozornost od surove hrvatske stvarnosti i koji podgrijavaju društvene podjele dok oni istodobno na taj način štite svoje prigrabljene povlastice i posežu za novima. Sudjeluju li i pojedini visoki državni dužnosnici u stvaranju unutarnjih neprijatelja u Hrvatskoj te u smišljenom antihrvatskom propagandnom ratu?
U naše suvremeno doba stvarnosti brojnih internetskih društvenih mreža i novih sredstava komunikacije, internetskih stranica i portala omogućuju svakomu čovjeku koji ima priključak na internet i mobitel da ujedno ima svoj vlastiti medij, pa se neizbježno neizmjerno umnožio broj javnosti ponuđenih vijesti i »vijesti«, priopćenja, mišljenja, potpora, prigovora, kritika, laži, podvala – sve do vulgarnosti i širenja mržnje. Čak ni činjenica da se baš sve što je »rađeno« na internetu ili rečeno odnosno zapisano na mobitelu može rekonstruirati, tj. identificirati tko, kada i gdje je to »radio« (a to se i radi kad to požele oni koji stvarno upravljaju internetom i radiofonijom), ne može obuzdati silnu potrebu očitovanja u toj virtualnoj stvarnosti, pa se može reći da je u naše doba gotovo sve ono što ljudi misle i govore u svom svakodnevnom životu preraslo u medijski proizvod.
Ta suvremena svojevrsna medijska džungla bez sumnje ima mnogo svojih dobrih i korisnih proizvoda, ali zahtijeva i sve veći stupanj izoštrene osjetljivosti za razlikovanje što je relevantno, a što je nevažna besmislica. Posebno je važno da u Hrvatskoj odgovorni u društvu, posebno nositelji državnih vlasti, primjenjuju taj što viši stupanj izoštrene osjetljivosti za (i)relevantnost te ne sudjeluju u suvišnim javnim raspravama. Naime, potpuno irelevantne javne rasprave često nameću baš oni koji odvraćaju pozornost od surove hrvatske stvarnosti i koji podgrijavaju društvene podjele dok oni istodobno na taj način štite svoje prigrabljene povlastice i posežu za novima.
Npr. umjesto vrijednih i važnih poruka što ih je predsjednica Republike Hrvatske izrekla na spomenu 25. obljetnice brutalnoga velikosrpskoga napada na Dubrovnik, najširoj javnosti kao najvažnije, u konačnici, servirana je tobožnja afera »srpske čokoladice«. Jedan roditelj otkrio je da je među slatkišima koje je Predsjednica darovala skupini dubrovačkih učenika čokoladica proizvedena u Srbiji, a jedan portal, koji svojim tekstovima inače često širi podvale i mržnju, od toga je stvorio – vijest.
Kao što je potpuno irelevantno, premda se može razumjeti, mišljenje ili iznenađenje jednoga roditelja, tako je potpuno besmislena i irelevantna vijest o tome objavljena na tom portalu. Ipak ta »vijest« izazvala je reakciju Ureda Predsjednice Republike s najavom da će se istražiti kako je ta čokoladica dospjela u paket te je ta beznačajnost dobila na velikoj važnosti i doista postala vijest koja je prešla i hrvatske granice. Epilog toga jest da je iz medijskoga prostora gotovo potpuno potisnuta strahota stradanja Dubrovnika, Dubrovčana i dubrovačkih branitelja, njihova žrtva i zločestoća agresora, a taj prostor zauzela je tobožnja afera čokoladica. To odvraćanje pozornosti javnosti od spomena agresije i stradanja tako je dobro odrađeno da je teško vjerovati da to nije bilo ili vrlo spretno iskorišteno nesnalaženje ili čak u potpunosti režirano.
glas-koncila.hr/prigorski.hr