Koliko bude stvarnih promjena i pomaka glede ostvarivanja nacionalnih ciljeva i interesa, koliko se omogući znanstveno preispitivanje prošlosti i bude iskazivao pijetet svim žrtvama, i koliko se bude utirao put razvijanju vlastitih komparativnih prednosti, kulturnoga, nacionalnoga i humanističkoga identiteta, toliko će hrvatski građani znati da imaju svoju Vladu, a ne eksponente skrivenih centara moći.
Nakon konstituiranja 9. saziva Hrvatskoga sabora Republika Hrvatska dobila je brzo i novu Vladu iza koje stoje pobjednička stranka na izvanrednim parlamentarnim izborima HDZ i Most nezavisnih lista, a uz članove tih stranaka tvore je i četiri nestranačka ministra, od redova kojih je i potpredsjednica Vlade. Dobro je da je poslijeizborni proces tekao, gledajući sa strane, normalno u dogovaranju bez ikakvih zatezanja i odgađanja te je nova Vlada dobila povjerenje 91 zastupnika u Hrvatskom saboru, jer Hrvatska nema vremena za još daljnja oklijevanja i odgađanja rješavanja brojnih gorućih pitanja i izazova.
Sastav nove Vlade, kao što je to normalno u svakom pluralnom i višestranačkom društvu, izazvao je reakcije najširega spektra, od oduševljenja preko javnoga odobravanja i osporavanja određenih ministara do potpunoga razočaranja. Premda ni prvi dojmovi nisu nevažni, ipak je važno što će nova Vlada ostvarivati, koliko će stvarno svom snagom i svom stručnošću slijediti i ostvarivati legalne i legitimne hrvatske nacionalne ciljeve i interese. Hrvatski narod osobito nakon smrti prvoga predsjednika nema sreće s upravljačkim garniturama te ima veoma bolno iskustvo da su vladajuće elite više razarale negoli izgrađivale Hrvatsku, što nije bilo slučajno, nego vrlo smišljeno i po diktatu skrivenih centara moći. Odnos nove Vlade prema hrvatskim nacionalnim ciljevima i interesima brzo će pokazati je li i koliko je i nova hrvatska Vlada eventualno sputana diktatom tih centara moći.
Nova Vlada od samoga potvrđivanja u Hrvatskom saboru izložena je iznimno velikim očekivanjima, ne zato što bi to po sebi bila najbolja vladajuća garnitura do sada, nego zato što su potrebe, izazovi i poteškoće u Hrvatskoj iznimno i nedopustivo veliki, golemi. U svim bitnim odrednicama zdravoga društva i sređene države Hrvatska je veoma zaostala, zarobljena u presporoj tranziciji i demokratizaciji, u utiranju svoga puta na kojem bi razvijala svoje komparativne prednosti i na kojem bi učvršćivala svoj kulturni, nacionalni i humanistički identitet. Tužno je priznati da i ova, četrnaesta po redu, Vlada počinje svoj mandat u okolnostima u kojima baš ni jedan društveni segment nije postavljen na zdrave temelje i uzdignut na zdrave noge. Premda Republika Hrvatska postoji kao međunarodno priznata država gotovo 25 godina, hrvatska diplomacija ni približno nije učinila što je mogla i trebala da bi se Hrvatska afirmirala i da bi imala dobre partnere kako u Europskoj uniji tako i širom svijeta.
Koliko je to gruba stvarnost najbolje otkriva ipak zastrašujuća činjenica da Hrvatska, premda punopravna članica Europske unije, postaje upravo u ovo doba ponovno svojevrsno »europsko predziđe«, željeznim i žičanim ogradama iz EU-a isključeno područje. U povijesti hrvatski je narod krvavo platio titulu europskoga »predziđa kršćanstva«, pa se treba pitati koliku bi cijenu tek mogao platiti kao »europsko predziđe«.
Od svih ministara nove Vlade očekuje se da budu stvarno državotvorni, da im nacionalni ciljevi i interesi budu svetinja, a takvo očekivanje apsolutno je normalno jer se to u ozbiljnim demokratskim državama unaprijed podrazumijeva bez obzira koja politička opcija bila na vlasti. Bez državotvornosti i ostvarivanja nacionalnih ciljeva i interesa sve reforme, sve odluke i svi napori nove Vlade bili bi tek veliki privid i obmana, umjesto izgrađivanja daljnje razgrađivanje i razaranje Republike Hrvatske. Ni jedna vlada koja ne bi činjenicu obrane od velikosrpske agresije uzimala kao jedini i stvarni temelj samostalne Republike Hrvatske ne može stvarno služiti općemu dobru hrvatskoga naroda i svih hrvatskih državljana.
Nitko od članova nove Vlade na samom početku mandata o tome nije progovorio ni riječi, a bez takvoga stajališta Hrvatska se ne može osloboditi jarma komunističkoga mentaliteta i totalitarističkih postavljanja prema još uvijek nerazriješenoj prošlosti. Zastrašujuće je što se čisti staljinistički pojam »revizionizam« sve češće javlja u hrvatskom medijskom prostoru kao optužba i što se njime pokušava zaustaviti istina o zastrašujuće nečovječnim postupcima komunističkoga režima, preispitivanje krivnje hrvatskoga naroda i za ono za što uopće nije odgovoran, nego mu se to podmeće. Zadaća je nove Vlade da stvori pretpostavke da se bez ikakvoga ideologiziranja, politiziranja i manipuliranja pristupi otkrivanju stvarne istine o prošlosti Hrvatske u II. svjetskom ratu i poraću i iskazivanju stvarnoga pijeteta svim žrtvama bez obzira na kojoj strani i od čije puške pali. Stvaranje takvih pretpostavka za ozbiljan i vjerodostojan rad povjesničara ne bi bilo nikakvo vraćanje Hrvatske u prošlost, nego bi bilo oslobađanje Hrvatske za puno življenje sadašnjosti i budućnosti.
Od nove Vlade također se s iznimnim intenzitetom, jer je potreba pregolema, očekuje uspostava stvarne vladavine prava, da se zaustavi dosadašnji uobičajeni selektivni pristup u kaznenoj represiji. Hrvatska nikako ne može naprijed dok su god određeni počinitelji kaznenih djela zaštićeni, dok se god nositelji vlasti usuđuju kršiti jasne i neprijeporne zakonske odredbe da bi udovoljili na razne načine, pa i glede represije, povlaštenih osoba i tvrtki. U Hrvatskoj mora odmah prestati praksa da netko treba najprije politički pasti, izgubiti političku moć, da bi mogao biti i represivno gonjen.
Koliko bude stvarnih promjena i pomaka glede ostvarivanja nacionalnih ciljeva i interesa, koliko se omogući znanstveno preispitivanje prošlosti i bude iskazivao pijetet svim žrtvama, i koliko se bude utirao put razvijanju vlastitih komparativnih prednosti, kulturnoga, nacionalnoga i humanističkoga identiteta, toliko će hrvatski građani znati da imaju svoju Vladu, a ne eksponente otuđenih centara moći.
glas-koncila.hr/prigorski.hr