Vlada Kukuriku koalicije zaustavila je demokratski proces i pokušala vratiti kontinuitet s komunističkim razdobljem, potencirala moć i svojevrsno ideološko nasilje manjine nad većinom, otežala stvarni izlazak iz gospodarske krize, iz teškoća nezaposlenosti, siromaštva, izumiranja i iseljavanja mladih, dodatno financijski zadužila svakoga hrvatskoga stanovnika.
Predajom izbornih lista Državnomu izbornomu povjerenstvu u ponedjeljak 19. listopada započeo je službeni proces parlamentarnih izbora pa je nastupio i trenutak za ocjenu djelovanja nositelja dosadašnje izvršne vlasti, koja se u Hrvatskoj oblikuje u skladu s ishodom parlamentarnih izbora, da bi, nakon konstituiranja i potvrde u Hrvatskom saboru, dominirala i nad Saborom.
Upravo zato što si Vlada pripisuje i de facto iskazuje formalno najveću moć u hrvatskom društvu, te je dakle najodgovornija za stvarno stanje u svim segmentima društva, više je nego poželjno stručno, mjerodavno i vjerodostojno analizirati djelovanje i učinke Kukuriku koalicije, koja je oblikovala vlast u mandatu koji upravo istječe.
Neobično je što takve analize, osim odgovarajućih društvenih institucija, ne poduzimaju čak ni političke stranke koje pretendiraju na osvajanje novoga mandata. Budući da članovi Vlade Kukuriku koalicije posljednje mjesece svojega mandata koriste za hrabro, možda čak i drsko, uvjeravanje javnosti da su mnogo učinili za boljitak zemlje i da za sobom ostavljaju mnogo uređeniju državu nego što su je zatekli, potreban je barem kratki novinarski osvrt na neke važnije segmente djelovanja i učinaka u posljednjem mandatu.
Kad je Kukuriku koalicija o Božiću 2011. preuzela vlast, uživala je potporu većega dijela hrvatskoga društva negoli su to pokazali sami izborni rezultati s početka prosinca 2011. jer već samim tim što je to bila nova vlast pobudila je nadu da će pokušati djelovati za dobro čitave hrvatske nacije, da se ne će usuditi favorizirati interese pojedinaca, pojedinih skupina i manjine na štetu većine odnosno općega dobra cijeloga hrvatskoga društva.
Ta nada vrlo je brzo izgubila svaki temelj čim je nova vlast počela raspoređivati svoj kadar na vodeća mjesta u javnim poduzećima bez obzira na (ne)sposobnost pa je odmah postalo jasno da se favorizira interese pojedinaca i skupina na štetu općega dobra. Kako je ta Vlada započela, tako je u tom segmentu djelovanja nastavila do kraja mandata. Relativno brzo postalo je također vrlo providno da čak ni nositelji pojedinih portfelja nisu bili dorasli ni kompetentni za stvarne izazove te da osim fraziranja, a često i izazivanja sukoba, nisu mogli biti nositelji potrebnoga sudbinskoga zaokreta.
Umjesto prianjanja na rješavanje stvarnih vrlo ozbiljnih i urgentnih problema, osobito u gospodarstvu i uvjetima održivoga gospodarskoga djelovanja, dio Vlade posvetio se preodgoju hrvatskoga društva i nametanju svoje ideološke matrice cjelokupnomu hrvatskomu društvu. Nikada u povijesti hrvatskoga naroda nije bilo tako snažnoga i otvorenoga napada na obitelj kao za mandata Kukuriku koalicije. Za taj ideološki napad, u kojem je manjina agresivno ignorirala i podcjenjivala većinu u hrvatskom društvu, korišten je najprije obrazovni sustav, nametanjem većini, osobito katoličkim vjernicima, neprihvatljivoga zdravstvenoga odgoja, zatim i zakonodavstvo, osobito donošenje Obiteljskoga zakona, koji je Ustavni sud osporio, a onda i nove gotovo istovjetne verzije za koju se još ne zna hoće li moći opstati.
Vlada Kukuriku koalicije u svom ideološkom preodgoju društva razvila je model javnoga demokratskoga i tajnoga diktatorskoga djelovanja ne mareći za nužnost stvarne pluralnosti u jednakopravnosti i slobodi svih svjetonazora. Posredovanjem svojih urednika i novinara ta Vlada indoktrinirala je hrvatsku javnost, osobito djelovanjem Hrvatske radiotelevizije, te je stvarala ozračje kontinuiteta s osamdesetim komunističkim godinama, zanemarujući demokratske promjene.
Među neprihvatljivijim potezima bila je i odluka da se rad tijela koje bi trebalo istraživati komunističke zločine i neoznačene grobnice u kojima su žrtve komunističkoga progona podvrgne Ministarstvu branitelja, tj. izvršnoj vlasti. Sva upozorenja na neprihvatljivost takvoga određenja, kao i mnogi opravdani zahtjevi, naišli su na hladno odbijanje i ignoriranje.
Nije slučajno u javnost došla ocjena da je riječ o nenarodnoj Vladi jer su njezina postupanja često bila protiv sigurne i poznate volje stvarne većine u hrvatskom društvu. Može se bez ikakvoga pretjerivanja reći da je mandat Kukuriku koalicije bio izgubljeno vrijeme za pošteno, pravedno i nužno suočavanje s komunističkom totalitarnom prošlošću i totalitarnim mentalitetom koji ne samo preživljava, nego se i učvršćuje čak među mladima, koji su rođeni poslije 1990., a da se pri tome podvaljuje i fašizacija hrvatskoga društva.
Ostat će Vlada Kukuriku koalicije zapamćena po slanju policije na hrvatske branitelje i po bešćutnosti za opravdane zahtjeve hrvatskih branitelja. Bit će zapamćeno da je upravo ta Vlada iscjeđivala stanovništvo nametnutim neoprostivo visokim PDV-om da bi onda nešto popustila omogućujući stanovito povećanje plaća i populističkim potezima na kraju mandata kojima pokušava kupiti glasove birača. Vlada bez vizije izlaska iz krize odgovorna je za gubitak daljnjih pedesetak tisuća radnih mjesta, za novi val iseljavanja, i to mladih i školovanih, za izostanak strukturnih reforma pa Hrvatskoj predstoje teški napori za stvarni oporavak gospodarstva, za premale napore za korištenje europskih fondova…
Ne može se preskočiti nevjerojatno veliko zaduživanje za puko pokrivanje troškova koji nisu uvijek bili nužni. Riječju, Vlada Kukuriku koalicije zaustavila je demokratski proces i pokušala vratiti kontinuitet s komunističkim razdobljem, potencirala moć i svojevrsno ideološko nasilje manjine nad većinom, otežala stvarni izlazak iz gospodarske krize, iz teškoća nezaposlenosti, siromaštva, izumiranja i iseljavanja mladih, dodatno financijski zadužila svakoga hrvatskoga stanovnika. Nije li riječ o upropaštenom mandatu, i nisu li bili u pravu oni koji su više puta tražili ostavku ove Vlade?
prigorski.hr/glas-koncila.hr