Pobjeda u Domovinskom ratu jedini je stvarni temelj moderne hrvatske države. I ljevica, koja je potrebna svakomu normalnomu demokratskomu društvu, trebala bi konačno u Hrvatskoj evoluirati i distancirati se stvarno od komunističke ideologije i jugofilstva, odlijepiti se od »svoje strane« u 2. svjetskom ratu i početi živjeti u aktualnim izazovima suvremenoga ljudskoga društva.
Nakon što je otrpio neviđeno harangiranje, optuživanje, sumnjičenje, osporavanje i omalovažavanje ministar kulture Zlatko Hasanbegović dao je opsežan intervju za Nedjeljni Jutarnji (od 6. ožujka) u kojem je odgovorio na brojne potvore koje su širene hrvatskom medijskom scenom pa taj intervju zaslužuje veliku pozornost svih dobronamjernih građana, pomnu analizu i makar djelomičan osvrt.
Bez ulaženja u namjeru uredništva toga dnevnika, već naslov toga intervjua »Sudbina obitelji Karamarko slična je sudbini moje obitelji« stavlja vrlo pristrano naglasak na marginalnu konotaciju osobe ministra te tako skriva za hrvatski narod i aktualne prilike istinite, sudbonosne i temeljne istine koje je ministar izgovorio, a koje trebaju biti polazište za stvarni boljitak Hrvatske i svih njezinih građana.
U dosad neviđenim napadima na osobu nekoga političara ministar kulture prerastao je tako u simbol svega onoga s čime se ljevica – i to ona koja se deklarira antifašističkom, a zapravo je u srži antihrvatska – ne želi pomiriti, što ona želi poništiti ili barem marginalizirati, dijelom zbog svojih dosadašnjih povlastica, a dijelom zbog svoje ideološke zadrtosti, preživjeloga tipičnoga komunističkoga sektaštva.
Ministar kulture našao se tako, više nego itko drugi od aktualnih hrvatskih političara, na braniku Hrvatske, hrvatskoga identiteta i suvremene hrvatske državnosti i tu zadaću, sudeći po njegovim odgovorima u tom intervjuu, izvršava iznimno časno, staloženo, racionalno, dosljedno elementarnom zdravom razumu – jednom riječju stvarnim služenjem općemu dobru hrvatskoga društva. Dojam je da je veoma malo hrvatskih političara koji s toliko kompetentnosti i jasnoće, bez ikakve opterećenosti ideologiziranom prošlošću, mogu artikulirati sadašnji hrvatski nacionalni, politički i kulturni povijesni trenutak kao što je to učinio ministar kulture u tom intervjuu.
Jedno od najvažnijih stajališta koje je ministar u tom intervjuu izrekao glasi: »Jedina istinska hrvatska pobjeda u 20. stoljeću, u kojoj se bez razlike prepoznaju svi Hrvati, uz poneku iznimku, jest ona u Domovinskom ratu. To je jedini stvarni temelj moderne hrvatske države.« U 20. stoljeću bilo je više ratova u kojima su kao vojnici sudjelovali Hrvati: u 1. svjetskom ratu jedni su bili na strani Austro-Ugarske, a drugi, nezadovoljni položajem Hrvatske u toj državnoj tvorevini, na strani Antante; u 2. svjetskom ratu Hrvati su opet bili podijeljeni na dvije strane i borili se jedni protiv drugih, jedni kao pripadnici oružanih snaga NDH-a, a drugi kao pripadnici partizanskih jedinica koje su se borile i izborile za komunističku Jugoslaviju.
Tek obrana u velikosrpskoj agresiji bila je lišena pojave da bi Hrvat išao na Hrvata, premda je bilo nešto Hrvata koji su na referendumu bili protiv samostalne Hrvatske i nisu bili spremni ići u obranu Hrvatske. To su neosporne činjenice i zato moderna hrvatska država, tj. sadašnja Republika Hrvatska isključivo u toj pobjedi ima svoj jedini temelj, jer da se nije uspjela obraniti, jasno je da hrvatske države ne bi ni bilo i sve prijašnje pobjede, u ranijoj povijesti, ne bi apsolutno ništa značile. Krajnji je čas da se društveno redefinira uloga i položaj hrvatskih branitelja, da im se dadne primjereno mjesto koje im stvarno pripada, i više je nego zabrinjavajuće što se u imenovanju ministra branitelja tako dugo igraju politikantske igre.
Da ta jedina istina o obrani kao temelju moderne hrvatske države ne bi prevladala u svijesti Hrvata i hrvatskih državljana, ona manjina koja je bila protiv samostalne Hrvatske, a koja je zarobljena u partizansko-komunističkom obzoru, na sve je moguće načine umanjivala važnost Domovinskoga rata, razarala važnost djela i žrtve hrvatskih branitelja ističući i napuhujući počinjene i nepočinjene zločine, izjednačavajući agresora i branitelje, kvalificirajući velikosrpsku agresiju građanskim ratom i slično.
Istodobno ta mala skupina – koja ima pravo na svoje političko uvjerenje i nitko joj ne bi branio da oblikuje političku stranku i iziđe ravnopravno s drugim strankama na izbore – često uvezana s još uvijek živim i djelatnim jugoslavenskim obavještajnim službama i raspršena po drugim strankama, promicala je od 2000. godine tzv. detuđmanizaciju, tj. razarala je glavnu Tuđmanovu ideju nacionalnoga pomirenja da bi hrvatsko društvo zarobljavala u podjelama, onemogućivala mu stvarni napredak i istodobno sebi zaštićivala povlašteni položaj bez obzira na predznak koalicije na vlasti.
Prvi hrvatski predsjednik nikako ne bi mogao obraniti Hrvatsku da nije zastupao ideju nacionalnoga pomirenja, i tu istinu o nužnosti nacionalnoga pomirenja trebalo bi i dalje njegovati i istodobno veličanstvenu pobjedu u obrambenom Domovinskom ratu uzimati kao jedini stvarni temelj moderne hrvatske države. Sve druge pobjede i poraze u hrvatskoj povijesti trebalo bi primjereno komemorirati bez ikakve želje i mogućnosti da to politički utječe na sadašnju Hrvatsku.
Sve ljudske žrtve koje su pale na bilo kojoj strani zaslužuju jednak pijetet, a jednako tako svi zločini, učinjeni na bilo kojoj strani, zaslužuju jednaku osudu. U modernoj hrvatskoj državi sve osim toga, a osobito sada prošireno njegovanje tzv. antifašističke »kulture« posve je anakrono, zastarjelo i suvišno. I ljevica, koja je potrebna svakomu normalnomu demokratskomu društvu, trebala bi konačno u Hrvatskoj evoluirati i distancirati se stvarno od komunističke ideologije i jugofilstva, odlijepiti se od »svoje strane« u 2. svjetskom ratu i početi živjeti u aktualnim izazovima suvremenoga ljudskoga društva.
prigorski.hr/glas-koncila.hr