John F. Kennedy na svojoj inaguraciji za predsjednika SAD-a, 20. siječnja, 1961. godine je izgovorio: “Ne pitajte što vaša država može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za vašu državu.”
Ponosan na svoje nasljedstvo, vjerojatno nije ni sanjao koliko će se samo 60-ak godina kasnije ta fraza patriotizma zloupotrebljavati širom svijeta.
Za nas još važnije, sve do jedne male ali predivne zemlje koju zovemo Hrvatska.
Ne mogu zamisliti Plenkovića ni Bernardića kako izgovaraju to isto, iako im je to princip rada. Rulja bi ih ugušila shvativši to kao priznanje. Kao bahatost koju vješto skrivaju.
Nije na nama da pitamo što naša država može učiniti za nas (ništa dobro), već što mi možemo za nju (hrpa poreza i udaraca po novčaniku.)
Mnogi su zahvaljujući našim verzijama JFK-a već odavno pobjegli trbuhom za kruhom. Kao da više nisu željeli ili mogli davati. Kao da su shvatili da konstantno davanje bez uzvrata donosi samo neimaštinu – neizvjesnu budućnost.
Mnoge regije su prepune domova koji se prodaju, sela u kojima se polako zatvaraju i trgovine.
Naš će vam zbor mudraca s Markovog trga reći i da se smanjio broj nezaposlenih, ali nažalost tu statistiku neće objasniti silnim odlascima nezaposlenih van granica. Čak i ono malo što nam država može dati (istinu), uskratit će nam opet u svoju korist.
Čak i odluke poput davanja poticaja studentima agronomije u Slavoniji ukazuju na očitu diskriminaciju i nepromišljenost. Ne želim ni zamisliti koliko je ljudi moralo sjediti na sastanku samo da bi odlučili kako studenti u Križevcima i ostalim gradovima to ne zaslužuju. Ne daj Bože, ne trebaju.
Zato, volio bih da jednom i zauvijek, ovi crveni i plavi shvate da ponekad citate velikih državnika ne treba shvaćati doslovno. Ponekad je to doista potrebno, no ako ne znate osjetiti granicu, samo ćete ispasti pohlepni i nesposobni.
Baš poput Martin Luther Kinga, i ja imam san. Sanjam dan kada ćemo moći pitati, što naša država može učiniti za nas, a da zauzvrat ne izgubimo razum. I kune.
Da. Kune…