Piše: Nikica Barać

Jednom sam prilikom putovao iz Zagreba do Splita vlakom kojem je trebalo „samo“ 12 sati vožnje. To je ukratko najveća sramota koju sam doživio od kolektiva koji se predstavlja sa ova dva slova – HŽ.

Vlak u kojem nije bilo klime, bez osoblja kojeg bi mogao zatražiti objašnjenje ili informaciju. S utičnicom za struju, ali bez struje.

Stajali smo putem na dvije lokacije koje su nas zadržale na nekoliko sati dok su ljudi u crnom pušili cigaretu za cigaretom i odmarali svoju nezainteresiranost na svježem zraku. Bilo je ljeto. Pakleno ljeto i nekih 30-ak stupnjeva. Nešto što u našim vlakovima daje osjećaj od 40 stupnjeva.

To se dogodilo prije sedam godina i sjećam se kao da je bilo jučer – 12 sati mog života koje mi nitko nikada nije mogao vratiti.

Jednom sam kupio kartu i rezervaciju za vagon koji nije čak ni postojao na vlaku kojim sam putovao, i da nije bilo genijalne obitelji iz Virovitice sa jednim slobodnim mjestom u kupeu, pamtio bih to putovanje još bolnije. To je bilo prije 3 godine.

Vrijeme leti i svijet ide prema naprijed, ali naš HŽ kao da je otkrio vortex. Crvotočinu u kojoj vrijeme stoji i ne mari za ničim.

Prošli tjedan je vlak na relaciji Zagreb – Koprivnica u Križevcima stajao malo više od dva sata. Navodno zbog nedostatka struje.

Jedina informacija upućena putnicima bila je da će vlak stajati još minimalno sat vremena. Minimalno. Nakon čega je uslijedio masivni egzodus i krpanje privatnim prijevozima.

To je realnost koju smo prihvatili i živimo s njom kao da igramo ruski rulet uz prisutnost HŽ-a. Tko će biti sljedeći sa fenomenalnom avanturom od koje bi se u većini uređenih država itekako sramili. Svatko od vas zasigurno ima sličnu avanturu. Osobno poznajem ljude koji su na svojim radnim mjestima imali ozbiljnih problema jer su svoje vrijeme stavili u ruke hrvatske žalosti. Kako naivno…

Nije dovoljno ni to što je karta za ZG-ST sto kuna skuplja od autobusne. Nije čak ni smiješno da autobus za Split putuje skoro 4 sata manje. Neću se ni osvrtati na činjenicu da smo si sami krivi što ponekad naš izbor padne na HŽ. Silom ili milom. Samo gledajući u prošlost i sadašnjost koji su u tom vortexu apsolutno identični, ne mogu se prestati diviti a istovremeno biti ljut na nedodirljivost odgovornih i hladnokrvnost onih koji bi se trebali umiješati.

Možda jednostavno moramo prihvatiti činjenicu da je Hrvatska žalost samo Hrvatska, i kao takva dosljedna svim onim faktorima koji od hrvata rade žalosne ljude, a od države identitet koji stvara samo žalost.

S obzirom na ljude koji očito u toj žalosti ne čine ništa čini se da će nam barem taj identitet zauvijek ostati prepoznatljiv.