Europski sud za ljudska prava (ESLJP) odbacio je u postupku protiv Hrvatske prigovor podnositelja o nezakonitosti lišenja slobode, ali je tvrdio povredu zbog zakašnjelog odlučivanja o uvjetnom otpustu.
Podnositelj je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu osuđen na dvije godine maloljetničkog zatvora, a izdržavanje kazne trebalo je isteći u kolovozu 2013. Prema Zakonu o sudovima za mladež nadležni sud bio je dužan po službenoj dužnosti, dva mjeseca prije nego što podnositelj izdrži dvije trećine kazne, ispitati mogućnost njegova uvjetnog otpusta, izvijestio je ured hrvatske predstavnice pred ESLJP-om.
U listopadu 2012. podnio je molbu za uvjetni otpust. Međutim, budući da je u to vrijeme imao 23 godine, hrvatska tijela različito su tumačila pitanje treba li o njegovoj molbi odlučivati prema pravilima koja se odnose na uvjetni otpust iz maloljetničkog zatvora ili prema pravilima koja se odnose na uvjetni otpust punoljetnih zatvorenika.
Zbog toga je predmet upućivan između različitih nadležnih tijela. Županijski sud u Splitu je u travnju 2013. prihvatio molbu podnositelja i odredio njegov uvjetni otpust, a podnositelj je istog dana pušten na slobodu, približno četiri mjeseca prije isteka kazne.
Potom je protiv Republike Hrvatske pokrenuo parnični postupak radi naknade štete, tvrdeći da je zbog nepravilnog rada domaćih sudova o njegovoj molbi za uvjetni otpust odlučeno prekasno, a hrvatski su sudovi odbili njegov tužbeni zahtjev.
Ocijenili su da u okolnostima predmeta nije bio dosegnut prag odgovornosti države za nezakonit ili nepravilan rad suda, uzimajući u obzir nejasnoće u pogledu mjerodavnih propisa i nadležnog tijela za odlučivanje te činjenicu da nije bilo izvjesno da bi podnositelj bio uvjetno otpušten i da je o njegovoj molbi odlučeno ranije. Ustavni sud odbio je njegovu ustavnu tužbu.
Odšteta od 3000 eura zbog neimovinske štete
Pred ESLJP-om podnositelj je prigovorio da mu je zbog propusta domaćih sudova da pravodobno odluče o njegovu uvjetnom otpustu povrijeđeno pravo na slobodu.
Sud je prihvatio argument zastupnice RH da zakašnjelo odlučivanje o uvjetnom otpustu nije dovelo do nezakonitosti samog lišenja slobode. Utvrdio je da je podnositelj kaznu izdržavao na temelju pravomoćne osuđujuće presude, da je kazna bila točno određenog trajanja te da nije bilo okolnosti koje bi ukazivale na prekid uzročne veze između osude i njegova lišenja slobode.
Također je istaknuo da hrvatsko pravo nije jamčilo pravo na prijevremeni otpust, nego samo obvezu ispitivanja mogućnosti uvjetnog otpusta, kao i da se ne može zaključiti da bi podnositelj bio ranije pušten na slobodu da je o njegovoj molbi odlučeno ranije. Stoga je taj dio zahtjeva proglasio neosnovanim.
No, sud u Strasbourgu utvrdio je da je domaće pravo predviđalo obvezno sudsko ispitivanje mogućnosti uvjetnog otpusta iz maloljetničkog zatvora. Budući da je Županijski sud u Splitu tu mogućnost ispitao približno šest mjeseci kasnije nego što je bilo propisano Zakonom o sudovima za mladež, taj sud zaključio da o molbi podnositelja nije odlučeno brzo te je utvrdio povredu te odredbe.
Europski sud je podnositelju, u konačnoj odluci, dosudio 3000 eura na ime neimovinske štete te 830 eura za troškove postupka pred Ustavnim sudom, dok je preostali dio zahtjeva za pravičnu naknadu odbio.