Piše: Nikica Barać
Volio sam tog igrača. Danas se sjećam kako je nešto blještavo skakalo s pozicije desnog vanjskog i spremalo loptu iza golmanovih leđa. Sjetim se strašnog bombardera s brojem 17, koji je učio generacije što znače rašlje i paučina koja se skida s gola.
Zlatko Saračević, igrač koji je prije Pere Metličića držao tu poziciju i sve navijače reprezentacije tapšao po ramenima kako bi znali da imamo svjetsko oružje. Kako je sve u redu i nema razloga za zabrinutost.
Tko ne razumije kakvo je to bilo oružje, nikad nije vidio njegove ruke. Tko je pratio rukomet, znao je da će Sarač potegnuti i zabiti kad je najpotrebnije.
Malo ljudi danas pamti da je velik dio karijere proveo u Francuskoj, u vrijeme kad je igračima bilo mnogo teže zarađivati u ligama koje su se danas sasvim otvorile prema strancima. No, njega je tako teško ne voljeti…
Danas je trener ŽRK Podravka. Rukometašica iz Koprivnice koje su nakon dugo vremena napravile zapaženiji iskorak u Europi, i osvojile domaće prvenstvo i Kup. Svojim je znanjem i iskustvom dokazao da će uz neke igračice biti najveće pojačanje i pogodak uprave kluba. Ima u njemu taj neki zaštitnički, a opet znalački gard. Nikad nisam igrao rukomet, ali da moram birati trenera izabrao bih baš njega, jer vjerujem da se s njim ne bih bojao baš nikoga.
To je on. Gospodin trener koji nakon završetka sezone nije pobjegao iz ovog malog grada glavom bez obzira. On i dalje pije kavu, šeće psa i živi obiteljski život u sredini koja mora postati svjesna kakvu veličinu ima u svojoj prisutnosti.
Igračku, trenersku i ljudsku.
Ne bih mu zamjerio kada bih saznao da mu nije lako voditi rukometašice nakon što je cijelu karijeru proveo u muškoj svlačionici. Naučen na prirodno ponašanje koje je odjednom morao zamijeniti vaganjem skoro svake rečenice. Iako se na rezultatima to i nije pretjerano osjetilo.
Čak sam i dojma da je on htio više od sezone, iako je rezultat odličan.
Postoje ti neki treneri koji svojim karakterom pokazuju da su ljudine. Tako na najbolji način stvaraju autoritet sportašima i navijačima. Oni nikad neće nazvati malu sredinu i ljude Gruntovčanima, jer su svjesni da je ta mala sredina barem na kratko važan dio njihovog života. Tako i naš Sarač, svaki put kad ga sretnem kako šeće psa, podigne glavu i pozdravi kao da smo susjedi godinama.
Neopterećen i bez ikakvih pogrešnih pretpostavki. Spreman prihvatiti sve, baš kao i svaku onu situaciju u kojoj je znao da je on taj koji mora skočiti i zabiti.
Zato Koprivnico, Podravino, barem na trenutak shvatite kakvu veličinu imamu u našem kraju i koliko moramo biti ponosni što želi biti dio ove priče.
Na ispravan način.
Mi smo ti koji ga moramo nositi na dlanu i biti potpora da sa sve boljim curama nastavi uspješnu priču RK Podravka.
U novoj sezoni i svakoj sljedećoj koju ćemo imati njega za gospodina trenera.
prigorski.hr