Piše: Nikica Barać

Tehnologija se razvija brzinom munje, došli smo od zaprega do auta koji postižu 100km/h u 4 sekunde, upoznajemo robote koji slušaju naredbe, od goluba pismonoše do mobitela koji razmišljaju umjesto nas. Došli smo od umiranja  zbog prehlade do lječenja karcinoma. Od pokrivanja lišćem do hlača s rupama i iznad gležnja (dobro, tu baš i nismo napredovali.)

Ljudi kupuju robu sa sve manje materijala za sve više novca. Žile su im bijele nogama oko gležnja, od zime. Koljena izgledaju k’o batak od piletine dok ga izvadiš iz škrinje…, al sve ok. To se nosi. A moraš to nosit jer si in.

Doduše žile ti odumiru, al bar ti je zima.

Od ničeg do izobilja!

Od imaš samo ovo – do biraj što želiš.

A čovjek? Čovjek sjedi u autu na semaforu i baca opušak kroz prozor na cestu.

Zatvara prozor i smije se jer valjda ima osjećaj superiornosti nad prirodom. Misli da on može i smije sve jer mu priroda ne odgovara. Nije ga primjetila.

Govorim o posebnoj vrsti. O onoj koju srećem stalno na cesti. Nije samo jedan.

Otvaranje prozora i “fling”. Bacanje opuška izvježbano k’o Sandra Perković dok baca osobni rekord za zlatnu medalju.
Bez razmišljanja, bez brige i bez pameti.

Tek ponekad izgori nešto šuma i nastane šteta. Nije toliko često da bi ljudi prestali to raditi.

Zašto se uopće nadati?

Zašto vjerovati da ti ljudi u 2020 tisuća godina imaju sposobnost razvijene savjesti i poštovanja prema svijetu koji im daje život.

Poštovanje prema prirodi koja ima svoje strpljenje i ne mora bit nužno osuđena na milost glupana.

Auti, telefoni, medicina…, sve je u stanju napredovati u pozitivnom smjeru, dok osoba koja bi trebala imati najveći prostor za napredak, ne napreduje nigdje.

Malo me toga može izbaciti iz takta. Puno toga (možda i previše), mogu vidjet očima a da mi srce ne preskoči par otkucaja. I shvaćam da nismo svi savršeni. Ne znamo sve i napravimo greške. Loše izbore i procjene. Ono što ne mogu shvatiti da je taj primitivizam uspio preživjeti sva ova stoljeća kao da je naj normalnije.

Godina je 2020. Pitaju me zakaj se živciram.

Živciram se zato jer je svijet podijeljen na 3 vrste ljudi. One kojima je stalo da živimo najbolje što možemo, one kojima je svejedno sve dok se ne tiče direktno njih i one kojim je svejedno i tad.

Živciram se jer nikad neću biti premijer ove države pa da donesem 2 nova zakona.

  • 1. Zakon po kojem se svako bacanje opuška u prirodu kažnjava kupanjem u kadi punoj kopriva dok ga volonteri gađaju opušcima u glavu.
  • 2. Zakon u kojem se jasno navodi da osobe koje nose hlače s rupama/i iznad gležnja na temperaturama ispod 10 stupnjeva, moraju odraditi godinu dana javnog rada tako da šivaju sve hlače s rupama.

Eto zato se živciram