Ono što na početku želim istaknuti jest da nisam samo (valjda) dobar poznavalac gotičke umjetnosti, nego i pravi obožavatelj. Fenomen gotke, poglavto francuse gotike Ille-de-France 12. i dijela 13. stoljeća, neponovljiv je ikad prije kao i poslije ovog razdoblja. Stoga sam teško i traumatično proživio protekli dan.
Kada sam bio dijete, blatna je bujica opustošila Firencu. Deset godina kasnije, kada sam prvi puta bio u tom gradu, ožiljci su još bili jasno vidljivi. Topovskom pucnjavom (sada je doista sasvim svejedno čijih topova, bezumlje nema ni naciju ni vjeru), razbijen je drevni most u Mostaru. Pred nekoliko godina, neki su vjerski fanatici opustošili Afganistan, te su uništili nevjerojatne kamene kipove Budhe. Sinoć je izgorio Notre Dame u Parizu. Ovog časa mi ne pada na um ništa peto ovakvih razmjera, mada je sigurno bilo još toga. Nisam vidio Notre Dame, nikad ga neću vidjeti…
Notoran je podatak da je u razdoblju procvata gotike (12. – 14. stoljeće), više kamena ugrađeno u crkvama podignutim u tom razdoblju samo u Francuskoj, nego što je to bio slučaj u vrijeme Stare države u Egiptu, u jednako dugom vremenskom razdoblju u sve piramide zajedno. Uz svu fascinaciju piramidama, ali kad zamislimo da bismo taj sav kamen onih kompaktnih brda pretvorili u prozračnu čipku francuske gotike, tada stojimo pred zagonetkom: tko je bio u stanju to sve isklesati dijelovima konstrukcije u milimetar točno, tko je odjednom ZNAO, posjedovao posvuda po Francuskoj genijane kostruktore, projektante i klesare kadre raditi kako se nikad ranije nije radilo, i konačno (sad ne slijedi ono pitanje tko je sve to platio!), tko je odjednom HTIO sve ove građevine? Zašto je netko u osrednjoj varošici Chartresu želio graditi katedralu koja nadmašuje Pariz. Ni prije ni poslije, niti u ikojem kontekstu osim po svojoj katedrali nisu slavni niti Chartres, niti Amiens, Beauvais ili Reims …
Sad smo na opasno kliskom području rubnih znanosti, ali ja danas ne želim pisati o tome. O nečem drugom. O nama, točnije o nama danas, nama kroz cca zadnja dva stoljeća, želim napisati jedno razmišljanje na garištu crkve koje više (kao takve) nema. Požari su kroz povijest pustošili i uzimali danak, kako na svemu drugom, tako i na umjetničkim tvorevinama, požari, potresi, ratovi, revolucije, bezumlje. I što se događalo? Ljudi su sigurno gubitak svoje drevne crkve doživjeli traumatično. Ali istog časa iskrčili su garište, koje im je otvorilo prostor da na nov način, novom ljepotom podignu novu crkvu.
Potres je razorio Dubrovnik, žal je za lijepim srednjovjekovnim gradom koji je u nekoliko sekundi promijenio izgled, ali zar bismo se danas odrekli monumentalne katedrale, Vlaha, Jezuita, da bismo njihova mjesta popunili originalnim romaničkim, kasnobizantskim ili već kakvim crkvama?! Zar bismo radije danas gledali Konstantinovu baziliku Svetog Petra, koja je porušena zbog trošnosti, zar bismo se u to ime odrekli Michelangelo – Berninijeve bazlike, i tako dalje? Zar bismo danas željeli gledati drevnu romaničku crkvu svetog Stjepana u Beču, kao da ova gotička nikad nije podignuta?
Što želim reći? Čovjek je kroz cijelu povijest bio kreativan, imao je odgovor svakom novom vremenu. Trošnu romaničku ili stariju katedralu nije popravljao, naprotiv, još ju je malo ‘rasklimao’ da bi što prije dobio prostor da gradi nešto mnogo ljepše, na nov način, upravo kao što je već gradio susjedni grad! Tako, na jednak način nastala je i zlosretna pariška katedrala, praška, bečka, kelnska … Danas na nesreću koja se dogodi, kao što se sinoć žalibože dogodilo u Parizu, čovjek nema odgovor. Skupiti svaku krhotinu, svaku fotografiju, svaki nacrt i popraviti kao da strašnog požara nije ni bilo.
Tu nema dvojbe, nema opcija, kolikogod bude moguće, učinit će se točno to. I to je jedino dobro što se može učiniti, jer mi naprosto NE ZNAMO ništa bolje. Zašto je čovjek prije tristo godina iskrčio garište i znao sagraditi ljepše i bolje (ili barem jednako dobro), na nov način, sebi suvremen, sebi blizak, napredovao, razvijao se i na svakom garištu Feniks se dizao ljepši i nimalo sličan prethodnom. Kada bi danas netko predložio izvedbu suvremene staklo-čelik bogomolje na otočiću nasred Seine, nitko ga ne bi ozbiljno slušao. I ne treba! Brižljivo moramo obnoviti što i kako je bilo, ne samo zato jer smo staru crkvu znali i voljeli kao takvu, nego jer je dio kreativnog genija čovječanstva, genija koji naprosto više ne postoji. Brižljivo treba čuvati drevne spomenike, jer se njima ne možemo rasipati kao naši drevni preci, koji su svakim novim naraštajem bili kadri graditi novo, ljepše ili barem jednako lijepo, a mi danas… Ostaje nam samo da se divimo i čuvamo.
Štogod itko mislio o ovom osvrtu, ali ‘crna točka na Peristilu’ nikad neće biti dio istog genija koje je Peristil izgradio.
Zdenko Balog/prigorski.hr