Piše: Siniša Bosanac
Okrutno ubojstvo dvoipolgodišnje curice zgrozilo je hrvatsku javnost. Njenim ubojstvom opet je na površinu isplivala sva zapuštenost sustava socijalne skrbi. Na pitanje tko je odgovoran za smrt i za stanje svi su se dionici počeli posipati pepelom, pronalazeći opet cijeli niz izlika koje su već stotinama puta ponovili pred malim ekranima.
„Potrebna nam je reforma, potkapacitirani su centri za socijalnu skrb, potrebna nam je međusektorska suradnja, moramo mijenjati zakone, moramo bolje kontrolirati.“ Velike riječi za novinare s kojima amortiziraju nezadovoljstvo i odaju privid rada te svoju odgovornost prebacuju na neke iracionalne razloge.
No krenimo redom.
O reformi sustava socijalne skrbi slušamo desetljećima. I što više pričaju o reformi to je stanje sve gore i gore. Posljednja je reforma i onako mastodontsko ministarstvo koje se bavilo sa socijalom, osobama s invaliditetom, međugeneracijskom suradnjom, mladima i demografijom, pripojilo Ministarstvu rada i mirovinskog sustava te je ministar postao osoba koja s problematikom nema nikakve veze niti ima ikakvog pojma.
Puki birokratski aparatčik postavljen po tko zna kojem partijskom ključu, bez svojeg ja i osobnosti. Jedinu karakteristiku koju mora imati jest poslušnost prema partiji i partijskom vođi. I to je bila jedina reforma u posljednje dvije godine.
Izrada Zakona o socijalnoj skrbi kasni više od godinu dana
Valja napomenuti da izrada Zakona o socijalnoj skrbi kasni najmanje godinu i pol dana, da nema niti naznaka o Zakonima o inkluzivnom dodatku i Zakonu o osobnoj asistenciji, koji su odgođeni jer država nema novaca. Nadalje, reforma je bila kada su s računa fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom uzeli više milijuna kuna i prenamijenili za očuvanje radnih mjesta u korona krizi.
Djelatnici centara za socijalnu skrb imaju previše posla, previše ovlasti i zabranjeno je novo zapošljavanje. Uz to izmjenama zakona npr. kada su podigli osnovicu za osobnu invalidninu i doplatak za tuđu pomoć i njegu morali su ponovno obraditi oko 80.000 osoba zbog marginalnog povećanja od 250 kuna mjesečno.
Uz to su zbog izmjena Obiteljskog zakona morali su provesti ponovne procjene poslovne sposobnosti te ih uputiti na sud radi djelomičnog oduzimanja. I tu se radilo o tisućama osoba koje su zbog izmjene članka u zakonu ponovno morali ići najmanje dva puta u centar za socijalnu skrb, psihijatru i dva puta na sud.
U sustavu nedostaje više od 700 socijalnih radnika
Uz to danas smo čuli da u sustavu nedostaje okvirno 700 socijalnih radnika prema zakonskim normama broja stranaka po zaposlenom. Naravno odgovorni su obećali zaposliti potreban kadar no, na zavodu za zapošljavanje baš i nema nezaposlenih socijalnih radnika. Tri studija socijalnog rada očito imaju premale kvote te ih nema na tržištu rada.
Da bi se to promijenilo potrebno je već ove godine znatno povećati upisne kvote ili pokrenuti još jedan studij socijalnog rada da bi za 5 godina dobili povećani broj stručnog kadra. To se neće dogoditi zbog politika raznih sveučilišta, stoga je obećanje o zapošljavanju dodatnog kadra prazno slovo na papiru.
Što se tiče rasterećenja pitanje je na koga će sada država prebaciti odgovornost da bi rasteretili socijalne radnike. Prije 7 godina trebali su biti osnovani jedinstveni novčani centri pri uredima državne uprave financirani dijelom od 70 milijuna eura zajma odobrenog 2014. Dio novca je potrošen na razna savjetovanja, a veći dio je vraćen, ali priče o JNC-u danas se više nitko ne sjeća.
O međusektorskoj suradnji priča se desetljećima i svaki put kad negdje nešto zaškripi ponavlja se priča o međusektorskoj suradnji. Jeftine priče za naivne. Tu i tamo organiziraju se sastanci predstavnika raznih ministarstava sa zainteresiranom javnošću koji većinom rezultiraju s veliko ništa.
I sam sam prisustvovao jednom takvom sastanku na kojem je između ostalog bilo pokrenuto pitanje kreditne sposobnosti roditelja njegovatelja. Od tad je prošlo godinu i pol dana, a Ministarstvo rada i Ministarstvo financija nisu bili u stanju da dio sredstava za novčane naknade prebace na drugi konto koji bi nosio naziv stalna novčana primanja i na taj način jednostavno riješe problem koji muči preko 4000 roditelja djece s najtežim invaliditetom kojima je potrebna dvadesetčetverosatna njega.
Ustavni sud srušio posljednji Obiteljski zakon
Izmjena zakona je uvijek bolno pitanje, jer svaka garnitura koja dođe na vlast mijenja zakone po svojoj volji. Uz to sjetimo se samo što je bilo s Obiteljskim zakonom kojeg je srušio Ustavni sud. Zakon o socijalnoj skrbi mijenja se u prosjeku jednom godišnje. Od svibnja 2011. do ožujka 2021. godine donesena su 2 zakona i 9 izmjena zakona. Sada opet najavljuju novi Zakon u kojem bi ponovno nakon 2011. osnivali obiteljske centre i tko zna kakve promjene.
Taj je zakon bio spreman za javnu raspravu još u veljači 2020 godine, no zbog cijelog niza propusta u zakonskim rješenjima onih koji su ga sastavljali bio je povučen. Zakon o inkluzivnom dodatku koji se donosi već nekih 15 godina i dalje je na čekanju, Zakon o osobnim asistentima koji bi osobama s invaliditetom osigurao dostupnost asistenata te time i uključenost u društvo i sprječavanje institucionalizacije donosi se preko 10 godina. Oba su zakona na čekanju jer „nema novaca“. I tako je priča o izmjenama zakona koje će riješiti tko zna tko opet ostalo mrtvo slovo na papiru i priča za dnevno političke potrebe.
Šuplja priča za medije koji površno prate temu
Što se tiče potrebe za boljom kontrolom rada po vertikali ona je zakonski i sada riješena, no s obzirom na cjelokupnu zapuštenost u sustavu vidjeli smo na ovom primjeru kako funkcionira kontrola, jer vrana vrani oči ne vadi, a većina je ravnatelja centara postavljena po kriteriju političke podobnosti, a ne stručnosti. Na kraju se sve svede na šuplju priču za novinare koji samo površno prate temu.
I na kraju hoće li biti ikakvih promjena?
Hoće, ali onakve kakve su bile kad se onih šest jadnih staraca ugušilo u požaru privatnog staračkog doma ili kao kad je prije nekih 10 godina ubijeno ono dijete u Slavonskom brodu ili ono u Puli. A ako opet dođe do slične situacije ništa se previše neće promijeniti. Kao i do sada vjerojatno ćemo sav svoj bijes i frustracije prenijeti na tipkovnice i društvene mreže te za kraj zapaliti svijeću da operemo svoju savjest.