‘Molim Vas, ne zovite me na kavu ako želite od mene izvući poslovni savjet. Na kavi me možete pitati kako sam, a poslovne savjete naplaćujem, od toga živim’. To je citat. Pronađoh ga prije neki dan, istražujući konkurenciju jednog svog klijenta, na Facebook profilu osobe čija se privatna tvrtka bavi jednom vrstom poslovnih usluga. I pomislih ‘nadam se da nikada neću morati popiti kavu s tom osobom’.
Sjetit ću se, zajedno s vama, početaka svoje tvrtke. Kad je nastala moja Cat Media, nisam imala na raspolaganju sredstva da platim profesionalnog dizajnera i osiguram svojoj tvrtki tako zanimljivog imena (slažete li se?) odgovarajući vizualni identitet. Kako se stvari ne događaju slučajno, moja tada poznanica, a danas draga prijateljica, koja eto ‘slučajno’ (nema slučajnosti, vjerujte mi) vodi tvrtku koja se bavi dizajnom, napisala mi je u jednom mailu ‘idemo ti napraviti logo za Cat Mediju’. Bez neke velike filozofije, uvoda, objašnjavanja…Idemo napraviti logo.
Znala sam da njena tvrtka radi za velike igrače i da rade odlično i prepustiti njima logo i vizualni identitet moje Cat Medije bilo bi super, ali… Nije mi preostalo drugo nego da iskreno napišem ‘Čuj, baš ti hvala, ali ne bu išlo jer ti ne mogu platiti’. Na to stiže odgovor: ‘Ne pitam te za lovu, nego opiši tvrtku u par rečenica i idemo napraviti logo. Ne možeš bez toga raditi.’
Da mi je nekako prenijeti vam tadašnju zbrku u mojoj glavi… Kako ona to misli? Bez plaćanja? Zašto? Dizajner koji radi za nju sad će raditi meni logo i neće dobiti ništa od toga? Zašto ona to radi? Što oni imaju od toga?
Danas, kad je puno bolje poznajem nego tada, znam odgovore na sva ova pitanja.
Prava je istina da Lea uistinu nije imala ništa od toga, da se dizajnerica (a kasnije sam saznala da se zove Irina) primila tog posla s dobrom voljom kao i bilo kojeg drugog, da su napravili čak devet odličnih prijedloga i da nisam ni prva ni zadnja kojoj su priskočili u pomoć kad je trebalo. A to naplaćuju. Od toga žive.
Cat Media ima najbolji logo na svijetu (ne zamjerite što se hvalim, ali stvarno je super) koji me razveseli kad god ugledam na ekranu, vizitki, memorandumu… Lea i danas ima tvrtku. Ima i desetak zaposlenih. I velike nove urede u centru grada. I novu lijepu haljinu (to vidjeh na Fejsu). Da skratim – nije propala. A ima i novu prijateljicu koja će za nju u ponoć ustati iz kreveta i napraviti što god treba. I tko zna koliko još takvih poput mene kojima je pomogla baš onda kad je trebalo.
Filozofiju koju je Lea ugradila u svoje poslovanje i život, danas tjeram i sama. Iz dana u dan. I kad na neformalnom sastanku, uz kavu, pomognem nekome savjetom, kontaktom, pozivom pravoj osobi, pa uslijedi ono obavezno ‘dat ću ti proviziju’, ne preostaje mi drugo nego nasmijati se. I gledati reakciju kad kažem da ne želim proviziju, svjesna da je u glavi osobe s druge strane ista onakva zbrka kakvu je Lea izazvala u mojoj… Isti onaj glasić koji se pita ‘što ona ima od toga?’
Odgovor je – baš ništa. Isto toliko i košta. I dalje naplaćujem svoje usluge koje zahtjevaju prije svega uloženo vrijeme, a onda i znanje, i dalje mi priskaču u pomoć mnogi i ja mnogima, imam oko sebe krug ljudi istih stavova, pružimo ruku jedni drugima kad treba nekoga izvući na površinu da opet uhvati dah. Oko mene je jako puno ‘Lea’, samo što se zovu nekim drugim imenima.
Ponosna sam na svoju listu stalnih klijenata i suradnju/prijateljstva s njima, nove suradnje se sklapaju, novi prihodi dolaze… I novi prijatelji. Probajte. Ne očekujte ništa zauzvrat. I javite mi kako je bilo. Neću vam uzeti proviziju.
prigorski.hr/Dijana Kopjar Mucak