Piše: Nikica Barać
Svi smo mi čudovišta prožeta teksturom onog što želimo i što nas čini sebično sretnima. Ljudi postajemo tek kad to naučimo dijeliti s onima koje volimo. S onima koji našoj teksturi dodaju svoju i tako stvore fotografiju vrijednu življenja. Divljenja.
Nije se lako nositi sa rastancima, s odlascima ljudi koji su se u jednom trenutku naših života ušuljali i usidrili se tamo gdje se najviše voli. Ponekad i najviše boli. Nije lako…, ali to je samo osmišljeno pravilo po kojem moramo živjeti. Čin koji nas tjera da budemo (l)judi.
Neki od nas odlaze s ovog svijeta, neki mijenjaju svoja lica a nekima se putevi razilaze brzinom vjetra koji obara lišće na zemlju. Baš sve od toga ima svoj ritual i objašnjenje. Kiša, snijeg, sunce…, slijed i ciklus prihvaćanja i usklađivanja.
Ljudska su srca fragilna. Sva…, baš sva. Nijedno se neće odhrvati tuzi koja nas ovih dana podsjeća na odlaske. Nijedno od njih nije imuno na prazninu koju dijelimo sastrane jer je se želimo sjećati.
Osobno, teže se nosim odlascima ljudi koji su još uvijek tu. Onima koji se nikad nisu trebali dogoditi. Kao čudovišta koja sebično žele ono što ih ispunjava. Dovoljno sebična da im sline cure samo kad osjete miris plijena. Miris onog što vole. A ako je na ovom svijetu išta lako, to je zavoljeti. Čak i kad se ne trudiš.
Bojim se koraka koji napuštaju a ne izdisaja.
Nije se lako nositi sa rastancima. Nije…
Zato ćemo s vremenom šetati kamenim stazama kako bismo gledali ljude koji su izdahnuli. Ne samo na jedan dan u godini, već često prečesto. Iako ni tada neće biti dovoljno.
Svi smo mi samo ljudi. Isti ljudi…, političari, medicinski djelatnici, profesori i učitelji. Konobari i nezaposleni. Bili u sindikatu ičega ili rupi ničega, svi ćemo mi doći do staze u kojoj će važno biti samo kako smo se nosili sa čudovištima u sebi. Kako smo živjeli i pamtili i žive, a ne samo mrtve.
Svatko od nas zna koliko emocija čuvamo za ljude koji su tu, a nisu…
Nije zgorega posjetiti grobove izdahnulih, a nakon toga reći onima kojima još imate šansu jer dišu, da ih volite i da u vama živio dio sjećanja koji ne želite izgubiti.
prigorski.hr