Piše: dr. sc. Zdenko Balog
Zlatno doba hrvatskog kontinentalnog baroka pada mnogo kasnije od procvata ovog stila u Italiji, južnoj Njemačkoj i Austriji, koje se kroz 17. stoljeće nisu iscrpljivali na nemirnoj turskoj granici. Tek je Karlovački mir 1699. osigurao mirne godine i obnovu Slavonije i središnje Hrvatske. Tako se tek prema polovici stoljeća stari i trošni oltari u crkvama i crkvicama zamjenjuju novima, ‘po novoj talijanskoj modi’. Prednjačili su crkveni redovi, koji su i kroz godine turskih ratova uspjeli održati kontinuitet umjetničke produkcije, a u središnjoj Hrvatskoj istaknuta je uloga pavlinskog reda. Velike pavlinske crkve u Lepoglavi, Sveticama, Remetama, Olimju, Križevcima raskošno su oslikavane Rangeovim kistom, a kite ih sve bogatiji zlatni oltari.
Umjetničku produkciju pavlini osiguravaju održavajući velike i kvalitetne umjetničke radionice. Zadnji naraštaj pavlinskih kipara predvodi voditelj radionice u Lepoglavi, Tirolac školovan u Štajerskoj, Aleksije Königer. Rođen je u Tirolu 1732., bio je mlađi brat velikog štajerskog kipara Veita, koji čitav radni vijek provodi u Grazu. I Aleksije, kao i njegov brat, najprije odlazi u Štajersku, da bi odanle krenuo u Hrvatsku. Pavlinskom redu pristupa 1762., te ovdje vodi kiparsku radionicu sve do smrti 23. svibnja 1782. U ovih dvadeset godina ostvario je jedna od najznačajnijih kasnobaroknih kiparskih opusa, ne samo unutar pavlinskog reda, nego u cijeloj Hrvatskoj.
Königerovo je remekdjelo velika obnova lepoglavske pavlinske crkve, gdje za redom izvodi veliki glavni oltar, četiri sporedna oltara i propovjedaonicu. Poseban je glavni oltar, jedna od najljepših kasnobaroknih oltara u Hrvatskoj. Stotine kilograma kolosalni kipovi crkvenih naučitelja od orahovine u svojim su pokretima živahni kao u plesu, dok mnoštvo anđela i anđelčića kao bez težine kruži oko središnje grupe Presvetog Trojstva na atici oltara. Čitav je ovaj oltar uklopljen u usko visoko gotičko svetište, krajnje negostoljubiv okvir za barokne oltare koji traže širinu, kose poglede i duboke prostorne senzacije.
Barokni ‘visoki stil’ Königer dovodi do vrhunca izvedbom propovjedaonice sa alegorijskom grupom Eklezije (Crkve), koja križem kao kopljem probada pobijeđenog Sotonu, mišićav muški akt u zahtjevnom anatomskom položaju. Oko Eklezije lebde anđelčići sa prikazima božanskih vrlina, dok lik pobijeđenog anđelčića zavezanih očiju predstavlja Sinagogu, staru doktrinu koja nije progledala pred spasenjem. Ostali oltari, Anđela Čuvara, Svete Ane, Svetog Križa i Pavla Pustinjaka, svaki za sebe su remekdjela sa mnoštvom kipova i ukrasnih dekorativnih detalja. Posebno se ističu atektonske atike, vrhovi oltara, koje se razlažu u čipku lepršavih anđelčića. Nesretna činjenica da je pavlinski red ukinut već nekoliko godina nakon dovršetka Königerove obnove pokazala se blagotvornom da nam se svi ovi oltari očuvaju netaknuti u originalnoj izvedbi.
Značajan je opus ostvario Königer i u Križevcima, gdje je za pavlinsku crkvu izveo neke oltare. Ovi oltari, nažalost nisu očuvani, budući su iz pavlinske crkve uklonjeni pavlinski oltari. Tek je nekoliko kipova dislocirano na druge oltare, te je danas od svega u Križevcima ostao samo kip svetice, u Gradskom muzeju, a u Glogovnici i Svetoj Heleni pripisuju mu se još neka djela. Königerov opus, uglavnom u drvetu, uz nekoliko radova u kamenu, jedan je od najznačajnijih pojedinačnih kiparskih opusa, koji još nije kvalitetno katalogiziran niti monografski obrađen, a temeljita će istraživanja zacijelo prepoznati još njegovih djela koja su nakon gašenja pavlinskog reda premještena s originalnih mjesta.
