Buduća kroatistica i lingvistica Katarina Pofuk intenzivno se s animatorima u svojoj župi priprema za Nacionalni susret hrvatske katoličke mladeži. Zašto važnim smatra da se u susret uključe i – bake?
Da se i na seoskim župama itekako može voditi bogat duhovni život pun različitih vjerskih sadržaja svjedoči mlada Katarina Pofuk, aktivna župljanka župe Sveti Petar Orehovec, male, ali stare potkalničke župe smještene na brježuljku između Križevaca i Kalnika, piše glas-koncila.hr.
Katarina studira kroatistiku i lingvistiku u Zagrebu, ali je svaki vikend doma jer ju obiteljski i župni život toliko ispunjava da samo ondje želi provoditi subote i nedjelje. Posebno im je bogato sada kada se Bjelovarsko-križevačka biskupija priprema za Nacionalni susret hrvatske mladeži koji, kaže, svi nestrpljivo čekaju.
Rođena je 19. travnja 1999. kao najmlađe od četvero djece Nevenke rođene Haman i Franje Pofuka. Studentica je treće godine preddiplomskoga studija kroatistike i lingvistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Stanuje u studentskom domu na Savi i financijski je samostalna. Dobiva državnu stipendiju, a i sa studentskim ugovorom radi u pekarnici.
Preko vikenda je doma u svojem Bogačevu, selu udaljenu oko 3 kilometara od župe sv. Petra apostola u Svetom Petru Orehovcu. U slobodno vrijeme pjeva i pleše u KUD-u »Prigorec«, a u župi pjeva u zboru »Magnificat« i župna je animatorica. U Zagrebu rado ode na duhovnu obnovu fra Stjepana Brčine na Sveti Duh, a želja joj je raditi u školi, obrazovati, ali i odgajati djecu za vrijednosti, i činiti dobro za zajednicu u kojoj živi.
Obiteljska promjena vjerničkoga smjera
»Moja je majka domaćica, rođena u Bogačevu, a otac je umirovljeni kvalificirani zidar, rodom iz obližnjega sela Pofuka«, pripovijeda Katarina. »Tata je većinu vremena proveo na terenu obavljajući građevinske poslove, a danas, zajedno s majkom, vodi manje poljoprivredno imanje. Prvo su dobili najstarijega brata Josipa, koji je danas narednik, vojni policajac antiterorističke vojne postrojbe u MORH-u.
Josip je u sretnu braku i živi u Varaždinu sa suprugom Gordanom koja je stožerna narednica u MORH-u. Imaju dvije predivne djevojčice Mateu i Luciju. Nakon Josipa rodila se sestra Kristina udana Kračić, koja zajedno sa svojim suprugom Miroslavom radi u jednoj tvornici za obradu metala. Oni žive u Kračevcu i imaju troje predivne djece Karmelu, Emanuela i Josipa. Treći se rodio brat Nikola. On je u Zagrebu sa svojom zaručnicom Nikolinom Dabro koja je prvostupnica fizioterapije. Roditelji su najmlađega i najslađega člana naše obitelji, Mihaela.
Neizmjerno sam zahvalna za svoju obitelj jer je ona za mene uvijek bila mjesto beskrajne ljubavi, iskrenosti, potpore i snage. Moja obitelj nije aktivno sudjelovala u vjerskom životu i nije redovito prakticirala misu. To se promijenilo nakon što je moja majka pobijedila i preživjela zloćudni tumor u trećem stadiju.«
Župljanka u crvenoj suknji i bijeloj košuljici
»Moj život u vjeri započeo je dok sam bila djevojčica, imala sam možda osam godina. U nedjelju bih se ujutro sama probudila, obukla svoju najdražu crvenu suknju i bijelu košuljicu i krenula pješice u 3 kilometra udaljenu crkvu. Nikad mi u životu nitko nije rekao da moram ići na misu, jednostavno sam išla. Htjela sam biti tamo. Jasno da to nije bilo samo od sebe. Kasnije sam shvatila da je ta topla ruka koju osjećam na svom ramenu i koja me cijeli život usmjerava naš nebeski Otac.
Često sam nagovarala mamu da ide sa mnom na misu, i ona bi većinom pristala, kao moja potpora. To je jedna od njezinih kvaliteta koju posjeduje kao ‘definicija majke’, kako je od milja volim zvati. Nikada u životu nije donosila odluke umjesto mene, ali uvijek bi čvrsto stala iza svakoga moga odabira i poticala me da ostanem ustrajna, čak i ako ne razumije što točno osjećam. Nakon nekoga vremena primijetila sam da moji susjedi i prijatelji, braća Črnci s kojima sam provela većinu svoga djetinjstva, pjevaju u našem dječjem zboru ‘Gloria’. Odlučila sam se i ja priključiti.
Nakon nekoliko godina moji prijatelji Črnci, Irena, Karlo i Emanuela, otišli su u ministrante. Ministrirala sam onda i ja nekih godinu dana. Danas pjevam u našem mješovitom odraslom zboru ‘Magnificat’, a iza nas su predivni tradicionalni projekti kao što su jaslice, izrada božićnih vjenčića i, meni najdraži, božićni koncert na kojem se okupi i do 500 vjernika iz naše i okolnih župa.
Zboraši su predivna i snažna zajednica bez koje ne mogu zamisliti našu župu. Kako sam rasla, tako je rasla i moja vjera. Oni isti prijatelji iz moga djetinjstva, moji Črnci, krenuli su na formaciju za župne animatore pa su pozvali i mene. Išle su i naše prijateljice iz susjedne župe iz Miholca s kojima smo išli u školu, Mihaela Galaš, Mateja Zajec i Helena Habijanec. Pokojni župnik Ivan Žufika poslao nas je na formaciju i tim postupkom zauvijek promijenio naše živote.«
Kako su nastali »Animatori Orehovec Miholec«
»Na specijalizaciji se dogodio trenutak u kojem sam otvorila svoje srce i spoznala Istinu. To mogu opisati jedino riječima da se moje srce ispunilo toplinom i ljubavlju koja me upotpunila, pokazala mi tko sam i zauvijek se nastanila u mojem srcu. Naši prijatelji iz Miholca i mi iz Orehovca počeli smo zajedno djelovati i tako su prije pet godina nastali ‘Animatori Orehovec Miholec’. Prvo smo počeli sa zajedničkim oratorijima u našim župama.
Nakon toga smo počeli voditi vjeronauke prvopričesnicima i krizmanicima, organizirati razne susrete i radionice. Prve dvije godine, kada smo još bili u srednjoj školi, znali bismo cijeli vikend od jutra sve do kasno navečer provesti u raznim aktivnostima ili u planiranju. Tu nam je neizmjerno pomogao naš svećenik, duhovnik i prijatelj Krunoslav Detić. Sada nam je župnik Milan Kerš. Već generacijama vodimo vjeronauke za prvopričesnike i krizmanike, imamo radionicu sv. Josipa za pomoć djeci u učenju i besplatne instrukcije, nazaretsku skupinu koja je namijenjena tomu da prati djecu od prve pričesti do krizme, biblijsku skupinu, božićne i razne druge oratorije, jaslice, izrade adventskih vjenčića, dekanatske i biskupijske susrete mladih, krizmanika, ministranata.«
Ususret susretu mladih
»Ljudi s kojima sve to radim nisu samo moji kolege animatori. Oni su moji prijatelji, ljudi s kojima sam odrasla, s kojima sam proživjela najtužnije i najsretnije trenutke svoga života. Sada nas ima 15-ak animatora. Helena Habijanec, Martin Hrg i ja smo u procesu pohađanja formacija za animatore instruktore, a tamo učimo obučavati nove animatore.
Pronaći nas se može na Instagramu i Facebooku.