Petak navečer, 20:30h, ja za kompom… Ni prvi ni zadnji takav dan. To do lista je pri kraju… Oko 23h bit će gotovo. OK, priznajem, bilo je i eskiviranja planiranih obaveza tijekom dana zbog nepredviđenih stvari no tako je svaki dan. Ipak, od zacrtanog dnevnog plana rijetko odustajem.

Nije da mi netko stoji s bičem nad glavom, no sutrašnji dan već nosi nove obaveze i ako se sve ne odradi na vrijeme, uskoro ću se (uzaludno) moliti da mi dan traje 36 sati.

Ipak, ne bunim se. Davno mi je netko rekao ‘kad radiš za sebe, osjećaš se kao da trebaš nešto obaviti, a ne raditi’. I uistinu je tako. Pogotovo kad vam je ured doma. Dress code: šlafrok i šlapice (sreća pa me klijenti ne vide – bio bi to nepopravljivi udarac mom poslovnom imageu).

Glavna razlika je upravo u tom feelingu – nije da moram, želim. Bez obzira na kazaljke na satu, bez obzira što je petak navečer, bez obzira što se možda svijet i ne bi srušio kad bi pričekalo.
Polako ali sigurno dolazi vrijeme kada će dio posla morati preuzeti netko drugi. Baš svaki poduzetnik zna da nije jednostavno ni lako prepustiti bilo koji segment svog poslovanja u ruke druge osobe s punim povjerenjem, ma koliko ona bila pouzdana i profesionalna. To me čeka. Pronaći osobu koja će preuzeti dio posla i odgovornosti.

Bilo tko površan mogao bi reći ‘pa nikakav problem, na burzi je toliko ljudi’. Istina, ali zahtjevna sam – traži se netko tko zna, hoće i misli.
Prošlo je nekoliko godina otkako sam otišla iz tvrtke u kojoj se moj dugogodišnji šef i vlasnik tvrtke mom odjelu redovno i gotovo jedino obraćao sa: ‘Dobar dan! Kako je? Sve OK? Mogu li ja kako pomoći?’

Prošetao bi tako 2-3 puta tjedno našim katom, prokomentirao da su nam njegova vrata uvijek otvorena (i bila su), oslovio nas poimence (ni danas mi nije jasno kako je uspijevao upamtiti sva imena, jer bilo nas je mnogo) i otišao. Ne znam koliko smo tada to cijenili, no danas stvari gledam drugačije.

Nije se petljao u naš posao, nije govorio da bi on to napravio bolje, nije preuzimao naš posao na sebe, nije popravljao za nama, osim ako je bilo nužno (jer da, radili smo i greške takvih razmjera). Bio je šef. Vlasnik tvrtke. Predsjednik uprave. Njemu su odgovarali njegovi podređeni.

Mi šljakeri smo odgovarali njima. Sjećam se da je jednom prilikom rekao ‘Ja ne znam sve ali plaćam ljude koji znaju’. Oni za koje se ispostavilo da ne znaju, brisani su sa platnog spiska brzinom munje. Nisu se zadržali ni dovoljno dugo da im upamtimo imena ili lica.
Čarobna formula. I, vjerujem, jedina ispravna.
Kad je otišao iz tvrtke, počela sam tražiti novi posao i dala otkaz. I vama želim a) takvog šefa ili b) da budete takav šef. A sad me ispričajte, čeka me moja to do lista.
Dijana Kopjar Mucak, mag.nov.
Cat Media j.d.o.o.

prigorski.hr