U Lijepoj našoj puno je toga u kvaru. Recimo danas, vozim se na sastanak i pjevam u autu. I odjednom se sjetim da mi je bolje da zašutim, jer možda iza grma na Slavonskoj aveniji vreba ZAMP-ov revni djelatnik pa ću platit’ što imam radio u autu. A možda ima i neki porez na pjevanje u autu?
Više ni ne pitam kakve sve poreze i ostale dadžbine plaća moja mala tvrtka… Ponekad samo, i odmah požalim. Ako pitam, onda se nerviram. Od toga nikakve koristi, samo dobijem nove bore. A nikakve koristi ni od krema protiv bora… pa bolje ne.
Onda se sjetim one pametne: stvari koje ne možeš promijeniti – prihvati; one koje možeš promijeniti – mijenjaj. Lakše reći/napisati nego učiniti, zar ne? Pa… ne nužno. Ne za svakoga.
Nema tih besmislenih poreza, neplaćenih faktura, količine poslova, broja sastanaka ni zeznutih klijenata koji me mogu izbaciti iz tračnica tako brzo, efektno, precizno i nepogrešivo kao ljudi koji ‘boluju’ od sindroma žrtve.
To je pravo katapultiranje jedne prilično suzdržane i samokontrolirane osobe (mene) u sfere koje graniče s ludilom. Druženje s takvim jedinkama iscijedi svu energiju iz mene. Osjećam se – centrifugirano, ožmikano… i obješeno.
Zamislite polusatni razgovor:
Ja: Kako posao?
Osoba X: Koma! Plaća mala, šef me ne cijeni, kolege su čudaci, službeni auto je krntija, količina posla prevelika blablablabla…. (ne slušam više, tražim drugu temu)
Ja: Ajde nije sve tako crno… Srećom došlo nam je lijepo vrijeme…
Osoba X: Kad ću stići sve što trebam napraviti oko kuće? Nitko ne pomaže… Sve je na meni.. Radim od jutra do mraka, na poslu, pa doma, nitko to ne cijeni blablablabla…. (opet tražim novu temu)
I tako dok mi, hvala nebesima, zazvoni mobitel pa usputni razgovor prevedem kao obavezu koja ne može čekati. Vidimo se uskoro? Nadam se da ne.
Još prije kratkog vremena uložila bih sve atome snage da dotičnoj osobi pokušam pomoći. Kako s godinama stiže mudrost, tako se ‘mudra ja’ više ne upušta u takve avanturističke pothvate unaprijed osuđene na propast. Jednostavno postavim dijagnozu: žrtva i odem dalje… Ne žrtva nesretne zvijezde, datuma rođenja, okolnosti ili lošeg kuta pod kojim je pao grah, nego vlastite percepcije.
Draga žrtvo, svijet se ne vrti oko tebe. Plaća ti je premala? Ako ne tražiš veću, nećeš je dobiti. Ako ti je ne daju, a imaš znanja i iskustva – traži novi posao. Imaš previše posla? Traži pomoć. Nećeš je dobiti ako ne tražiš. Kolege su čudaci? Baš svih njih dvadeset i osmero? Hmmmm, sumnjam.
Znam da zvuči brutalno i okrutno, draga žrtvo, ali ako ikada dođeš k sebi, prestaneš cviliti nad svojom sudbinom i napokon razmisliš, doći ćeš do zaključka da trebaš mijenjati sebe. Korak po korak, stepenicu po stepenicu. Zaboravi lift do boljeg života, u kvaru je. Čekaju te samo tvoje stepenice.
Dijana Kopjar Mucak, mag.nov
Cat Media j.d.o.o.
prigorski.hr