Najveći dio nas roditelja djece s teškoćama i osoba s invaliditetom najviše opterećuje jedno pitanje: „Što će biti s mojim djetetom kad mene ne bude?“

Naime, kao u svim segmentima tako i u ovom Hrvatska daleko zaostaje za normalnim zemljama, stoga je naš strah opravdan. Najveći dio usluga ili nedostaje ili se provodi preko udruga putem natječaja.

Probajte samo zamisliti da ste slomili nogu i morate ići na fizikalnu terapiju. Odete doktoru i on kaže: „Znate postoji udruga fizioterapeuta pogledajte kod njih.“ Dođete u udrugu i dobijete odgovor: „Znate nije nam prošao projekat za fizikalnu gležnja nego samo za rame. Ako hoćete fizikalnu ramena možemo vas uključiti u projekt.“

Iz priloženog lako je zaključiti kako su djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom uglavnom osuđeni da svoje rehabilitacije, koje su jednako važne kao i fizikalna terapija, imaju preko udruga putem projekata ili ih uopće ne dobivaju. Stotine osoba s invaliditetom nemaju osobnog asistenta jer taj projekt provode samo udruge.

Zakon koji se ne provodi u praksi

Na papiru je sve lijepo objašnjeno, naime člankom 194. Zakona o socijalnoj skrbi Odluku o mreži socijalnih usluga donosi ministar nadležan za poslove socijalne skrbi uz prethodno pribavljeno mišljenje jedinice područne (regionalne) samouprave, odnosno Grada Zagreba.

Socijalnim uslugama obuhvaćene su rehabilitacije, boravci, samostalna stanovanja to jest većina onoga što treba našoj djeci. S člankom 195. Zakona predviđeno je da Savjet za socijalnu skrb predlaže socijalni plan skrbi za područje jedinice područne (regionalne) samouprave, odnosno Grada Zagreba, a donosi ga predstavničko tijelo jedinice područne (regionalne) samouprave, odnosno Grada Zagreba.

Nadalje, socijalni plan obuhvaća analizu kapaciteta, dostupnost mreže socijalnih usluga i specifične ciljeve razvoja institucionalnih i izvaninstitucionalnih socijalnih usluga, s posebnim naglaskom na usluge za skupine u većem riziku od socijalne isključenosti.

Zakon o socijalnoj skrbi u zadnjih pet godina doživio sedam izmjena i dopuna

Eto sve je lijepo zakonski predviđeno, stoga sam pogledao na stranici Koprivničko-križevačke županije imaju li savjet i socijalni plan. I za divno čudo imaju. Savjet za kojeg sam našao kako se jednom sastao u rujnu 2016. godine i valjda su na tom jednom sastanku donijeli socijalni plan od 2016. do 2021. godine, što ne bi bilo čudno obzirom da su sami u planu napisali: „…ovaj, odnosno „novi“ socijalni plan Koprivničko-križevačke županije jednim dijelom je revizija onog “starog” (stari plan je onaj od 2011. do 2014., op.a.).

Nažalost najvećim dijelom i zbog razloga odgovornih za neostvarivanje prioriteta i ciljeva iz „starog“ plana, „novi“ socijalni plan nije bilo moguće napraviti na način na koji se to željelo, odnosno uz aktivnosti naznačiti u kojem vremenskom razdoblju će se one obaviti, tko će ih obaviti i s kojim sredstvima. Iz istih razloga, odnosno zbog realne mogućnosti da ostanu samo puke fraze i popis želja, u novom socijalnom planu namjerno se nisu koristile velike riječi poput primjerice misije i vizije.

U situaciji kada država kao kreator i nositelj socijalne politike i socijalne skrbi ima problema s određivanjem smjerova i ciljeva u sustavu i kada je Zakon o socijalnoj skrbi u zadnjih pet godina doživio sedam izmjena i dopuna, čini se nerealnim očekivati od županija da u sljedećih pet godina donese dokument s vizijom, a koji će istovremeno slijediti engleski akronim SMART – specific (specifičan), measurable (mjerljiv), applicable (primjenjiv), realistic (realističan), time-frames (s vremenskim okvirom).

I tako se Županijski savjet lijepim rečenicama ogradio te nije predložio socijalni plan na osnovu kojeg bi ministar mogao donijeti odluku o mreži socijalnih usluga. Sjećate li se da se o tome ikada raspravljalo na županijskoj skupštini?  Je li barem jedan novinar postavio pitanje županu o razvoju socijalnih usluga i širenju mreže pružatelja usluga na području županije?
Osobe s invaliditetom nisu u fokusu županijske politike, ali jesu umirovljenici i osobe starije životne dobi kojima je županija izgradila jedan veliki dom te sufinancira boravak u privatnim domovima.

Nadležne lokalne institucije nezainteresirane za problem

No, koliko se malo nadležne institucije brinu o ovom problemu, od lokalnih do nacionalnih, najbolje govori situacija koja mi se dogodila u kolovozu prošle godine. Naime, Centru za socijalnu skrb Koprivnica podnio sam zahtjev za sina za korištenje jedne od ponuđenih socijalnih usluga. Tek u studenom su mi odgovorili kako nema te usluge na području županije, a do danas nisam dobio nikakvo rješenje, iako je zakonski rok 15 dana od podnošenja zahtjeva. Dakle, punih osam mjeseci nikakvog pisanog odgovora. Treba li išta više reći o radu Centra za socijalnu skrb.

S obzirom na ovakvu situaciju očekivali bi da udruge koje skrbe za interese osoba s invaliditetom dignu glas. No nažalost ni od njih nema previše pomoći. Oni su nažalost na sebe dijelom preuzeli socijalne usluge, ali ne kroz sustav nego putem natječaja udruga te ovise o javnim proračunima. Iz tih razloga oni šute jer se ne žele zamjerati, a i s druge strane imaju određenih interesa da sustav i dalje ne bude funkcionalan.

Lokalna politika nedovoljno skrbi o osobama s invaliditetom

Lokalni su izbori blizu, no i dalje nismo čuli ni jednog kandidata da je spomenuo osobe s invaliditetom i što će napraviti kako bi ovaj najugroženiji dio našeg stanovništva kvalitetnije živio. Da malo dijete s downom ne mora putovati u Međimurje na terapije, već da su mu dostupne u Koprivnici, Križevcima i Đurđevcu.

Da ima razvijen sustav rane intervencije u koprivničkoj bolnici kao što je razvijen u Dubrovniku, da ima dovoljno mjesta u dnevnim boravcima, da postoje stambene zajednice itd. Kada tako nešto čujemo od naših lokalnih političara umjesto praznih floskula, možda tada naša županija i postane mjesto po mjeri svojih najslabijih sugrađana.

sb/prigorski.hr
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Prigorski.hr portala