„Hej Slavene, hej Slavene, vodi nas do pobjede!“

Orilo se nekada stadionom Slavena, ne tako davno prije nekih desetak godina, kad je Slaven igrao pri vrhu tablice i ugošćavao neke od jačih europskih klubova poput Bešiktaša ili CSKA.

Za finale Kupa protiv Dinama tražila se karta više i postavljena je dodatna montažna tribina. Tada je bubanj odzvanjao tribinom, a tek osnovani klub navijača je iz sveg glasa bodrio igrače. No to je bilo nekada.

Nakon doba Sopića i Vručine kola kreću prema dolje te je 2014. godine u zadnji trenutak protiv Cibalije osiguran opstanak u elitnom nogometnom natjecanju. Iza toga slijedi pad te se te iste godine klub jedva izvukao od odlaska u drugu ligu. Ubrzo slijede brze izmjene trenera, ali i igrača uz kratki bljesak finale Kupa u Osijeku, no donji dio tablice i dalje je ostao Slavenova konstanta.

Sve to pratio sam sa sinom s tribina. Loše igre, česte promjene, ponekad i nelogične promjene igrača i trenera uz konstantu zalijepljenost za donji dio tablice. Većinom smo zadnjih godina s igrališta odlazili natmureni i neraspoloženi za razliku od nekih čelnika Slavena koji su izgleda slavili i poraze. Zašto? Teško je reći.

Često smo na tribinama komentirali zašto je to tako i nismo došli do odgovora. Možda je odgovor u tome što se neki Slavenovi čelnici smiju i kad Slaven pobjeđuje i kad Slaven gubi. No sad će netko iz publike dobaciti: „Uvijek nekaj kritiziraš, daj napiši što bi trebalo napraviti“.

Pa evo kako bi kibiceri koji su zahvaljujući lošim igrama više postali kazališna publika, uskraćeni za odlaske na utakmice zahvaljujući koroni, postavili stvari u Slavenu. Obzirom da je sve više klubova privatizirano dobivši strane vlasnike te uz dvije nogometne institucije Dinamo i Hajduk teško da pod ovim uvjetima Slaven može konkurirati na više od petog mjesta.

Tako je pozicija od petog do sedmog mjesta realna uz ovakvo upravljanje i financiranje. Pod uvjetom transformacije Slavena iz udruge građana u privatnu tvrtku s dotokom kapitala, pažljivim odabirom igrača i znatno izdašnijim financiranjem, klub bi mogao opet biti u igri za Europu te parirati Rijeci i Osijeku.

Bez obzira koji model odaberu, nas najviše zanima prosperitet naše djece koja treniraju u Slavenu i Školi nogometa grada Koprivnice te kako da najdarovitiji od njih, a takvih ima po slobodnoj procjeni najmanje dvojica u svakoj generaciji, dođu do prvog tima te u doglednoj budućnosti ostvare i međunarodnu karijeru. Naravno ne u Boratlandu ili sličnim destinacijama.

Da bi to ostvarili potrebno je imati široku bazu te dobar razrađen sustav treniranja, izbora i praćenja darovitih igrača. Prvo je potrebno profesionalizirati trenere te na nivou grada preko koprivničke Škole nogometa povezati sve gradske klubove. Najmlađe kategorije bile bi u klubovima koji su im najbliži, uz svakodnevno profesionalno vođenje do uzrasta kadeta. Uz mogućnost prelaska najdarovitijih u Slavenovu školu te ako nema zadovoljavajućeg napretka ponovni povratak u matični klub.

Na taj način mnoštvo djece bi igralo i najdarovitiji bi imali mogućnost napredovanja, a oni manje daroviti imali bi mogućnost socijalizacije i svega što proizlazi iz sportskog života. To bi bila nogometna škola koju isključivo treba financirati Grad Koprivnica.

Uz takav način rada gradski bi klubovi također prosperirali na nivou seniorskih ekipa, jer bi stalni dotok mladih igrača, koji zadovoljavaju niže rangove takmičenja, uz kvalitetno vođenje do seniora, davao klubovima dodatnu kvalitetu za iskorak iznad županijske razine.

Slaven bi s druge strane imao suradnju s klubovima iz cijele regije od Virovitice preko Bjelovara pa sve do Čakovca te bi svoju nogometnu školu formirao od najdarovitijih igrača naše regije. Na takav bi način klub osigurao stalni dotok mladih igrača koji bi u seniorskoj momčadi trebao ostati dvije ili tri godine ili poput nekada Vručine veći dio karijere.

Ako klub cilja na više sfere onda nema razloga prodavati igrače na početku karijere koji nisu formirani niti kao igrači niti kao ljudi. Uz to od juniorske ekipe treba postaviti Slaven 2 koji bi bio u rangu treće hrvatske lige. Na taj način mladi igrači bi imali jače utakmice i mogućnost da se istaknu i pređu u prvu momčad.

Za sve ovo potrebna je prije svega volja i određeni interes. No dugoročno bi se svakako isplatilo i u prvom takozvanom „status quo“ i u drugom „pretvorbenom“ scenariju. Naime, igrač iz svoje škole najjeftiniji je igrač, a ako je dobro vođen i skautiran svakako će na koncu donijeti klubu značajna sredstva.

Uz sve ovo potrebno je paralelno raditi na marketingu i prepoznatljivosti te stvaranju domaćih navijača. Stvarno je ironično da Slaven nema svoj „gift shop“ s čašama, šalicama, majicama, šalovima, kapama, privjescima, penkalama – ukratko sa svim onim što bi jedan prosječan navijač volio imati.

Naravno, kako bi dolazili rezultati i prepoznatljivost igrača tako bi suvenirnica bila atraktivnija. Uz to s dobrim igrama rastao bi značajnije interes navijača te bi se mogla podići cijena ulaznica te razmišljati o proširenju kapaciteta stadiona izgradnjom istočne tribine.

No, kako god se novi, nedavno postavljeni direktor, uprava i skupština odluče moj sin i ja bit ćemo i dalje vjerni posjetitelji utakmica žalosni zbog poraza i presretni zbog pobjeda mašući šalovima i pjevajući „Hej Slavene, hej Slavene, vodi nas do pobjede!“

sb/prigorski.hr

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Prigorski.hr portala