Piše: dr. sc. Zdenko Balog

Četrdeset godina prošlo je od smrti političara, državnika, revolucionara, ratnog vođe i maršala, te doživotnog predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita.

Odrastao je čitav naraštaj, a raste već i drugi, rođenih poslije njegove smrti, a također i nakon smrti Jugoslavije. Pa ipak, svaki spomen na vremena i na lik ‘Druga Tita’ izaziva žestoke reakcije, podjele, od obožavanja i glorificiranja, te nostalgije za tim vremenima ‘Kulina bana’, pa do anatemiziranja sa pripremljenim popisom krvavih zlodjela koja je svojeručno počinio. I malo toga između.

Polarizacija hrvatskog naroda oko lika i djela Druga Tita nepomirljiva je, sve dublja i poprilično nerealna u oba ekstrema.

Pripadam među one koji su rođeni i odrasli u Titovoj Jugoslaviji, te će dio ovog osvrta imati tu osobnu notu svjedoka očevidca, a istovremeno promatrač sam ova četiri desetljeća, radikalizacije stavova oko Tita.

Povijest u najkraćim crtama govori činjenice oko kojih ne bi trebalo biti spora: bio je ratni vođa na pobjedničkoj strani, zadržao je položaj Jugoslavije između istočnog i zapadnog bloka, izvlačeći iz oba korist, postao je neslužbeni lider trećeg puta, Nesvrstanih, imao je ugled ne samo u političkim nego i u društvenim krugovima u cijelom svijetu. S druge strane vladao je autoritarno, vjernost Titu i Partiji bila je doktrina bez alternative.

Zbog naklonosti i pomoći Zapada, bio je neusporedivo ‘mekši’ od čelnika zemalja istočnog bloka, ali se posebno oštro obračunavao sa svim oblicima nacionalizma. S iskustvom međunacionalnih sukoba koji su tokom Drugog svjetskog rata bili znatno krvaviji od same okupacije Wehrmachta, nametnuo je doktrinu ‘Bratstva i jedinstva’.

Poznata tamburanja u Đorđićevoj zbog pjevanja ‘Ustani Bane’ i ‘Vile Velebita’, prerasla su u urbanu legendu, a obračun sa ‘proljećarcima’ 1971. uveo je Hrvatsku u duboku depresiju.

Ipak, neosporna je zasluga sa dalekosežnim posljedicama (koje se danas rado prešućuju) je Ustav iz 1974., kojim su republike jasno određene kao države. Ovaj je ustav bio temelj za državno pravno osamostaljenje Hrvatske i za njeno međunarodno priznanje.

Treba istaknuti, da se nitko od njegove obitelji za vrijeme njegove vladavine nije isticao položajima, te da se nitko nije obogatio. Bio je nesumnjivo najznačajniji političar na ovim prostorima.

Umro je na liječenju u Sloveniji 4. svibnja 1980. Njegova je smrt u cijeloj državi dočekana tjeskobno, činilo se da samo njegova osoba štiti Jugu od nekih orkestriranih vanjskih neprijatelja i da Brežnjevljeve divizije već stoje na mađarskoj granici. Nije se dogodilo ništa. Ili gotovo ništa.

Tim danom počinje isprva tihi proces detitoizacije, koji se u svojoj prvoj fazi (1980. – 1990.), najprije manifestira kroz duboku privrednu i ekonomsku krizu. Nezamislive scene, radnici na ulicama, protesti, stečajevi, štrajkovi, bili su okidač buđenju nacionalizama i detektiranja krivaca u ‘onima drugima’.

1990. Jugoslavija se ubrzano urušila, te kroz sljedećih nekoliko godina plamti nekoliko ratova, nastaju nove države uz žestoka nastojanja prekrajanja granica. Sljedeće godine koncentriramo se na Hrvatsku.

Faza detitoizacija koja se odvija 1990. – 2000. u Tuđmanovoj Hrvatskoj, odvija se dijelom kroz Domovinski rat, a dijelom kroz poraće. Dominantna je figura predsjednik Tuđman, koji putem svog Vijeća (VONS) promovira službene stavove.

Kao izgrađeni antifašist, koji je istovremeno proklamirao doktrinu pomirenja sinova ustaša i partizana, Tuđman nije previše isticao povijesne teme, no dozvolio je da se pokrene orwelovski rebranding prošlosti.

Osobu Tita i dalje se ne dira, ali se cijelo nasljeđe 1945. – 1990. aktivno i pasivno negira. Ruše se spomenici NOB (kulturocid nesagledivih razmjera o kojem će tek povijest reći svoje), mijenjaju se imena ulica, institucija, blagdani i praznici. Tako se čak i Međunarodni dan žena ne obilježava i prešućuje kao tekovina ‘onog režima’. Ipak, sam lik Druga Tita još nije u fokusu.

Prvo desetljeće novog stoljeća budilo je nadu da je povijest strpana u povijest i da su u fokusu teme ekonomskog napretka i izgradnje moderne države za 21. stoljeće. I lik Druga Tita povukao se u muzeje na Brijunima i u Kumrovcu, kamo su mu svake godine njegovi vršnjaci okupljeni u anakrone grupe SUBNOR-a dolazili čestitati rođendan. U dijelovima države nestale su ulice s njegovim imenom, u drugima ne.

Potom dolazimo do četvrte faze ‘detitoizacije’, koja upravo traje. Pobjedom radikalnih desnih struja u jednoj jakoj političkoj stranci, desničari dobivaju snažnu bazu za prekrajanje prošlosti. Više nisu grupirani u sitne ‘ispod 1%’ strančice, nego se okupljaju oko najsnažnije političke organizacije.

Tito, koji se taman malo smirio, našao svoje mjesto u muzejima i sjećanjima, ponovo je u fokusu, ovaj puta osobno. Dedeki koji s nekim davno potrošenim znakovljem dolaze u Kumrovec, svake godine biološki desetkovani, prvorazredna su ugroza svakog Hrvata i hrvatstva, svaki događaj oko ‘lika i djela Druga Tita’ prvorazredan je i prevažan za sudbinu nacije.

Neprijatelji su biste i ploče s imenima ulica i trgova, gdje se još nađu, neprijatelj je i neki stari talijanski brod za prijevoz banana, koji je kasnije malo prerađen, a sada uglavnom hrđav. Reakcija je naravno ta da se radikalizira i suprotna struja.

‘Ne damo Tita’, moto je grupa na društvenim mrežama, umjetničkih performansa, ali i ozbiljnih istraživanja povjesničara itd. Tito na svakom koraku, praćen, kao na karnevalskoj povorci, kolonom ustaša i drugom kolonom partizana.

Čim bilo što zaškripi, u privredi, u sistemu, čim ispliva neka korupcijska afera, a posebno pred izbore kada stranke ne znaju ponuditi ozbiljan program, posegni za Titom! Biračko tijelo odmah se grupira. I naravno da su prve vijesti koje su uspjele preskočiti monolitni zid vijesti koje su tokom pandemije imale isključivo jednu temu, COVID-19, bile upravo ustaško-partizanske.

Do sada su se ove različite faze odmaka od povijesti i suočavanja s poviješću odvijale u nekim gotovo pravilnim desetgodišnjim ciklusima. Daje li nam ovaj četrdeset-godišnji jubilej nade da ćemo ući u neki novi, možda pametniji ciklus?