Piše: Nikica Barać
Treba ti samo jedna osoba da sve tvoje borbe i svi konci koje pokušavaš ponovno sašiti, postanu nešto jasno.
Treba ti jedna osoba u životu koja će udariti zlatno dugme i tako te dovesti do emotivnog savršenstva u kojem znaš da si uspio. Ne znaš u čemu…, i ne mozeš znati da je gotovo (jer nikad nije), ali znaš da je tvoja žrtva i tvoje ja prepoznato.
Često se divimo svemu osim ljudima koji nas okružuju. Ne divimo se jer ne znamo koje su bolesti pobijedili, kakve su udarce primali i koliko je od njih uzeto zakonima nesreće i okrutnosti života.
Ne divimo se čovjeku jer je manji od zgrade i tornja, ne divimo se djetetu jer je ono samo dijete.
Zapeli smo u okrutnom vremenu. Gdje se ljudi odbijaju zbog izgleda, udaraju zbog pripadnosti drugom narodu, još gore…, drugoj navijačkoj skupini. Zapeli smo u razvoju u kojem bacamo opuške kroz prozore i pričamo loše o drugima kako bi se zbližili s trećima. Kao da smo rođeni samo da u fazama biramo neprijatelje i sami ih stvaramo.
Osuditi nekoga, prekrižiti nekoga…, ima li lakše stvari od sigurnosti da netko nije dovoljno dobar za naš svijet?
Bojim se da danas nema. Bojim se da je danas ljudima lakše biti strancem sebi nego prijateljem drugima.
Treba ti samo jedna osoba. Ona jedna s kojom ćeš moći pobjeći daleko od svih dok hodaš istim putevima. Ne zato jer si hladan poput njih, nego zato jer ne želiš osjećati njihovu hladnoću. Jer želiš dokazati svima onima koji su sumnjali u tebe, koji su te maltretirali i optuživali te.. da možeš uspjeti i bez njih. Da možeš doći u trenutak koji će isplatiti sve muke.
Da si uspio usprkos njima.
Pročitao sam da kad te svijet umori i kad si na dnu, da je najbolje otići ispod deke i maknuti se od tog svijeta.
Nije.
To je najlakše. Pobjeći od svega pa i samog sebe. A to je tako krivo…
Ljudi žele da budeš pametan i da donosiš velike odluke. Problem je što ljudi kvalitetu tvojih odluka procjenjuju na temelju svojih životnih stavova. Stavova koji ne moraju biti ispravni ni savršeni.
Zato ne brini ako si po mjerilu svijeta donio užasnu odluku. Svijet ne hoda tvojim koracima i ne određuje tvoje ciljeve. I nijedna odluka srca nije užasna.
Ona je baš velika. U mjerilu koje ni svijet ne može i ne treba shvatiti.
Daleko od razuma kolektiva.
Sve što trebaš je samo jedna osoba kojoj ćeš ti biti dom, a ne samo predmet procjene, analize i kritike.
Jedna osoba koja neće gledati tko si, nego samo kakav si.