Kada se turistički autobus sa grupom, nakon višesatne vožnje uz Balaton, pomalo približi Budimpešti autoputom – koji je put do prijestolnice na Dunavu mnogobrojnim turistima, tek zadnjih 15-20 godina znatno skratio – neki će pričljiviji turistički vodič malo prikratiti vrijeme grupi napomenom da se lijevo od nas baš nalazi grad Székesfehérvár (za one koji ne žele slomiti jezik, jednostavno Stolni Biograd, kako su ga stoljećima zvali Hrvati).

Grad srednje veličine od kojih 100 tisuća stanovnika u vrijeme socijalističke industrijalizacije proizvodio je radioaparate i televizore za cijelu Mađarsku, a danas je ovu industriju, naravno, kao i drugdje, pojela konkurencija s dalekog istoka.

U ovom gradu tijekom malo više od pola milenija krunjeno je 38 kraljeva, pokopano njih 18, sve dok turska okupacija Ugarske nije prekinula ovu tradiciju dinasta Svete krune. U ovoj činjenici koja grad čini svakako povijesno jednim od najznačajnijih mjesta Ugarske (možda i najznačajnijim), treba naglasiti da je ovdje krunjen i pokopan svega malo manji broj hrvatskih kraljeva! Hrvatska je s Ugarskom, po Pacti Conventi (1102.) dijelila dinastiju i krunu, te je srušena Bogorodičina crkva – koja je svojevremenom bogatstvom i veličinom bila dostojna pozornica svih krunidba i kraljevskih pokopa – jednako mjesto pijeteta oba naroda koji su gotovo tisuću godina dijelili dinasta Svete krune.

Sveta kruna, ili točnije kruna svetog Stjepana Kralja, najprepoznatljivija je kraljevska insignija cijele europske povijesti, zahvaljujući svom nakrivljenom križu na vrhu. Jednom oštećena, nikad popravljena, toliko se suživjela sa svojim oštećenjem da njen popravak više ne bi došao u obzir.

Székesfehérvár (kada to uspijete glatko izgovoriti to je kao da ste već na pola naučili mađarski!), danas je grad koji svakom porom, svakom ulicom, svakom fasadom diše svoju slavnu povijest. Malo je gradova u Europi i na svijetu koji su bili pozornice tolikih svečanih povorki, procesija, posmrtnih marševa, koji su toliko puta okupljali kraljevski dvor, protokolarne goste, prelate, papinske legate, kraljevske nevjeste, princeze europskih dinastija, a nerijetko nakon okrunjenog kralja, uz sav rizik, s istim pretenzijama ovamo dolazi protukralj.

Samo ako na bilo kakav način, ratom, krađom, prevarom, donese predmet poštovanja, Svetu krunu, njegov zahtjev za krunom dobiva legitimitet.

Za povjesničara, Székesfehérvár je donekle hodočasničko mjesto. Svoj sam vikend u Székesfehérváru shvatio upravo tako: prvenstveno, želio sam obići povijesna mjesta koja su vezana uz 38 krunjenih i 18 pokopanih kraljeva. Nažalost, nakon turskog osvajanja, te jednako žestokog ratobornog oslobađanja Ugarske, malo je ostalo za vidjeti iz slavnih dana Székesfehérvára.

Ipak, arheološki park mjesto je gdje možemo stati pred grob kralja Stjepana, kao i jednog od najzanimljivijih likova Arpadove dinastije, Bele III. U čudnim peripetijama ovaj je dinast umalo postao bizantskim carem, pokrstio se na pravoslavlje, pa ponovo na katoličanstvo, te konačno ponio Svetu krunu.

Čak dva puta Svetu krunu ponio je i Petar Orsolo, sin mletačkog dužda, čiji je grob dugo vremena smatran izgubljenim. Slučajno je otkriven u svibnju ove godine u katedrali u Pečuhu, i jednako slučajno, pisac ovih redova, prisustvovao je tome otkriću baš tijekom svog izleta u Pečuh. Mnogo je sličnih epizoda tijekom dinastija Arpada, Anjoua, te Luxembourga, na kojima bi pozavidio i maštoviti George R. R. Mertin, našlo svoj završetak u kriptama srušene Bogorodičine crkve.

Grad je tipičan srednjoeuropski grad, sa ulicama u kojima prepoznajemo vizure Budima, kao i Zagreba ili Varaždina. Crkve su barokne – redom građene nakon turske okupacije – nešto veće no što bi čovjek očekivao, obzirom na veličinu grada. No čini se da je i u baroku grad zadržao nešto od posebnosti drevne mađarske prijestolnice. U jednom času, izašavši na glavni trg, učinilo mi se da sam u Križevcima – kraljevska i biskupska palača samo je veća i raskošnija izvedba križevačke županijske palače. Slučajnost?

O slavnoj prošlosti grada svjedoči i velik broj brončanih kolosa (poneki i mramorni), sa imenima, koja se nakon trećeg obilaska centra počnu ponavljati: krunjen ili pokopan: sveprisutni sveti Stjepan, a pored njega utemeljitelj Grada, knez Geza (otac prvokrunejnog Stjepana), Ludovik Veliki, Emerik, Matijaš… prate ih brončani portreti s imenima koja ‘nemađarima’ malo znače, no djeluju jednako impozantno.

Grad brončanih kolosa? Ma neeeee… ima tu svega: plešući Sokrat pored Matijaševog spomenika, a u sličnom ritmu, nedaleko je i bosonoga plesačica koja nas poziva u Arpadove kupke, baka Kati vječno će voziti svoju robu na plac… Tek kad se osvrnemo po fasadama, cimeri su još maštovitiji: Turčin, barokni par, vještice …

Vrijedi li potegnuti 250 kilometara (ovisno o početnoj poziciji, malo više ili manje): ne znam što da preporučim, ja sam samo čovjek s fotoaparatom. Ako vas moje fotke zainteresiraju, meni će biti drago …

Zdenko Balog/prigorski.hr