Obećavam, jedan dan ću na sebe baciti odijelo koje ne nosim gotovo nikad.
Pripremit ću večeru za dvoje i pustiti glazbu koja smrdi na koketiranje besmrtne vjere u sretan završetak i ludila koje nitko nije mogao dotaknuti.
Prije nego se spusti zavjesa ovog cirkusa kojeg ni sam nisam odgonetnuo, odradit ću posljednjih sat vremena u čekanju koje će se razlikovati od svih čekanja dosad. Poravnati ću mašnu i uzdignute glave čekati da se dogodi nešto vrijedno svih neuspjelih čekanja. Možda ono nešto što nije moglo pronaći svoje mjesto na ovom svijetu…
Na kraju, u životu ionako ne postoji ništa što ne možeš izgubiti, a poslije života postoji sve što si ikada mogao dobiti. Vjerovati ću u to dok ispružim ruke i plešem strastveni ples u dvoje, bez druge osobe.
Obećavam, jedan dan, na kraju svega, odbaciti ću sve što je ovaj um uspio shvatiti i naučiti. Sve ću karte baciti na dječju maštu u kojoj se kraj vraća na početak.
Prstima ću udarati u zrak i ismijavati smisao svih uzaludnih objašnjena i izgovora. Svih propalih razloga koji mrze poštivanje i iskrenost.
Doći će dan u kojem ću izgledati savršeno i neprimjetno. Uzbuđeno jer nisam dio igrokaza u koji vjerujem samo zato jer moram. Moguće je da ću se oprostiti i prije nego se oprostim, ali taj dan neću ni trepnuti.
Učim se čekanju i pokazati ću da sam naučio više nego što sam izgubio.
Ispružit ću ruku u beskonačnom vremenu koje lebdi na apsurdu i dotaknuti lakoću vizije koja u svom svemiru ima svakog smisla i nema smisla objasniti je.
Obećavam, doći će dan kad ću na sebe objesiti odijelo koje ne nosim gotovo nikad. Prostoriju ću ukrasiti svijećama dok plesni podij vrišti od sjaja. U tom ćeš sjaju vidjeti dvije stvari. Cipele koje te shvaćaju više nego ikad i lice koje te nikad nije prestalo voljeti na svoj način. U svijetu koji nikad nije ovisio o razumu.
Prije nego se spusti zavjesa ovog cirkusa kojeg ni sam nisam odgonetnuo, odradit ću posljednjih sat vremena u čekanju koje će se razlikovati od svih čekanja dosad.
Zamolit ću te za ples dok se približavaš u svilenoj haljini s osmijehom koji otkida fragmente okoline. Ruši svijet koji nas okružuje.
Uzet ću tvoju ruku i pitati te da li je konačno došlo vrijeme da zaplešemo život udaljen od svih besmislenih dana zatočenih u običnom vremenu.
Zagrlit ću te i poljubiti kako te još nikad nisam poljubio. Svjestan da je sada sve bolje i savršenije. Dok se vrtimo u posljednjem plesu koji spušta posljednju zavjesu.
Obećavam da će doći dan kad ćemo biti sretni na način koji ni sam ne mogu pretpostaviti. Obećavam da te nisam poljubio posljednji puta…
Dok živimo ovaj život budi spremna da će svijet kad-tad eksplodirati bez naglih pokreta. A tada…, tada ćeš se sasvim približiti u svilenoj haljini koja uzbuđuje atome u zraku i poravnati moju mašnu dok te uzimam zauvijek.