Premda je jasno da samo podizanje proizvodnje, uvođenje novih tehnologija i izgradnja stvarno europskoga pravnoga i ekonomskoga okružja za privrednike mogu otvoriti nova radna mjesta u Hrvatskoj, u predizbornoj kampanji i dalje se umjesto argumentiranih rješenja nude tek pusta obećanja. No, hrvatski birači ipak su sve zreliji.
Predizborna kampanja, premda još uvijek nije službeno počela, već se silno zahuktala, i to na žalost na najgori mogući način. Kao što se moglo očekivati, glavnu riječ u umjetno i smišljeno bipolariziranoj stranačkoj politici, koja, čini se, najviše odgovara onima koji stvarno upravljaju Hrvatskom, vode prvi ljudi najvećih političkih stranka u dvije koalicije, i to na način obmanjivanja, obećavanja i odvraćanja pozornosti od najvažnijih pitanja suvremenoga hrvatskoga društva.
Naime, umjesto vjerodostojnih činjenica i podataka, umjesto argumenata razumljivih prosječnom građaninu, biračima se nude kojekakve objede, ironije, doskočice, slike i metafore kao da je riječ o nadmetanju u kojem se ocjenjuje inventivno izražavanje, a ne o predizbornoj kampanji u kojoj bi trebalo pokazati i ponuditi ostvariva rješenja za goleme hrvatske probleme na svim područjima društvenoga života.
Takvo ponašanje može se ocijeniti kao nedopustivo ponižavanje i omalovažavanje birača, a pri tome se namjerno zaboravlja da birači u Hrvatskoj uskoro osmi put izlaze na parlamentarne izbore i da su u dosadašnjih sedam izbora, i njihovim uglavnom nepovoljnim ishodima, ipak nešto naučili o stranačkim političarima kojima je najvažnije osvajanje vlasti.
Jedan od najvećih hrvatskih problema bez sumnje je nezaposlenost koja je, može se reći, tek posljedica nezadovoljavajućega upravljanja državom, njezinim stvarnim prirodnim resursima i komparativnim prednostima. Drugim riječima, sudbinski je za toliko veliku nezaposlenost odgovorna neprimjerena i otuđena dosadašnja politika, pa je izborni dan jedinstvena prilika da se toj i takvoj politici uskrati povjerenje. Hrvatska je do sada, zahvaljujući neprimjernoj politici, propustila kapitalizirati svoje članstvo u Europskoj uniji i NATO-savezu, ne samo time što nije bila sposobna povući novčana sredstva koja su joj bila na raspolaganju u odgovarajućim europskim fondovima, nego i što nije umjela iskoristiti i druge mogućnosti otkako je tako međunarodno pozicionirana.
Ključni problem takve dosadašnje politike je, čini se, prepuštanje oslabljene, nestasale i očerupane hrvatske privrede golom međunarodnom tržištu i njegovim sirovim zakonitostima, dok istodobno sve mudre politike drugih stabilnih država – ne niječući zakonitosti međunarodnoga tržišta – primjereno štite i svoje nacionalne gospodarske interese. Štoviše, politički utjecaj čak i najjačih međunarodnih sila često najviše dolazi do punoga izražaja u promoviranju i zaštiti vlastitih nacionalnih ekonomskih interesa, a nitko ih ne proziva da ne poštuju zakonitosti i slobodu međunarodnoga tržišta.
Drugim riječima, hrvatsko gospodarstvo ne može na zelenu granu dok službena hrvatska politika ne počne uz uvažavanje zakonitosti međunarodnoga tržišta promicati i hrvatske ekonomske interese, i dok ne stvori hrvatskim gospodarstvenicima barem približno jednake uvjete kao što ih imaju gospodarstvenici u razvijenim europskim državama.
Prema podatcima Državnoga zavoda za statistiku u Hrvatskoj je prosječno 2012. godine bilo zaposleno 1 239 116 osoba, a 2014. godine prosječno 1 342 149, odnosno 2014. bilo je prosječno zaposleno čak 49 967 osoba ili radnih mjesta manje. Prosječan broj nezaposlenih, prema istom izvoru, od 2012. kad je iznosio 324 324 popeo se 2014. na 328 187, odnosno nezaposlenost za vladavine Kukuriku koalicije ne da se nije smanjila, nego je u tom razdoblju porasla za prosječno 3863 osobe, s tim da bi za cjelovitu sliku stvarnoga stanja trebalo tom broju nezaposlenih dodati i velik broj onih koji su posao potražili i našli izvan granica Hrvatske te se više ne vode kao nezaposleni na biroima za zapošljavanje.
Koliko je pak to stvarno velik gubitak za Hrvatsku postaje jasnije kad se shvati da su Hrvatsku napustili školovani, stručni i sposobni ljudi mlađe dobi. Doda li se tomu vjerodostojan podatak da je u posljednjih desetak godina nestalo oko pedeset tisuća poljoprivrednih gospodarstava u Hrvatskoj, onda je više nego jasno da je politika dobrano zakazala. Koliko tih pedesetak tisuća poljoprivrednih gospodarstava stvarno znači bolje je vidljivo iz usporedbe da bi razmjerno takav postotak u Njemačkoj značio propast oko milijun poljoprivrednih gospodarstava – i, sigurno je, njemačka vlada ne bi govorila da je to neumitna zakonitost tržišta, već bi pouzdano nešto vrlo konkretno i efikasno poduzela. U Hrvatskoj vladajući svih posljednjih 15 godina za dobro poljoprivredne proizvodnje nisu poduzeli ništa, a pred izbore vjerojatno će nešto obećavati, no da će nešto stvarno i efikasno poduzeti, teško je vjerovati.
Da bi počela rješavati problem nezaposlenosti, Hrvatska mora poticati proizvodnju u svim sektorima, osobito u onima koji su hrvatskim komparativnim prednostima primjereniji. Poljoprivreda, osobito ekološka proizvodnja, neiskorištena je prilika i velika je zabluda kad se podupiru i potiču velika poljoprivredna gospodarstva (često uz stranački nepotizam) jer ona ne mogu dati objektivnu kvalitetu »domaćega« koju daju mala poljoprivredna gospodarstva.
Vjerojatno će političari u predizbornoj kampanji opet govoriti o povezivanju tzv. zelene i plave Hrvatske, a oni koji dođu na vlast, osobito ako to budu političari iz dviju koalicija okupljenih oko vodećih stranaka, ponovno ne će ni prstom maknuti u tom smislu, niti će imati hrabrosti proglasiti gospodarski pojas na Jadranskom moru. Premda je jasno da samo podizanje proizvodnje, uvođenje novih tehnologija i izgradnja stvarno europskoga pravnoga i ekonomskoga okružja za privrednike mogu otvoriti nova radna mjesta u Hrvatskoj, u predizbornoj kampanji i dalje se umjesto argumentiranih rješenja nude tek pusta obećanja. No, hrvatski birači ipak su sve zreliji.
prigorski.hr/glas-koncila.hr