Što tek čeka Hrvatsku kad se već sada medijski najavljuje da bi moglo oko 70 tisuća došljaka ostati u zemlji barem preko zime, a humanitarne zalihe hrvatskoga Crvenoga križa i Caritasa bile su gotovo potrošene već prvoga dana? Što god bilo na djelu, za vjernike i humane ljude uvijek ostaje etička obveza u svakom čovjeku vidjeti brata i pomoći mu, no glavna je odgovornost na vladajućima koji bi morali za odgovorno postupanje postići konsenzus.
Rijeka ljudi pretežno mlađe i srednje dobi, koja je iz Turske preko Grčke, Makedonije i Srbije dotekla u Mađarsku i Hrvatsku pa preko njih u Sloveniju, Austriju i Njemačku, potpuno je nova nikad viđena pojava koja nužno otvara bezbroj vrlo važnih pitanja i zahtijeva što preciznije istinite odgovore da bi se moglo postupati odgovorno, mudro i časno i da bi se izbjeglo učincima neviđenih manipulacija koje prate tu pojavu.

Kao prvo nameće se pitanje koliko dugo može ta ljudska rijeka teći i u stanovitoj mjeri sve rušiti pred sobom, odnosno je li dolazak te rijeke ljudi u Hrvatsku i Europu na toj ruti tek početak procesa kojemu se ne može predvidjeti kraj, možda ni godinama? Odgovor na to pitanje morali bi znati i Ujedinjeni narodi, sve vodeće međunarodne sile, vodstvo Europske unije, političari europskih država na toj ruti, kao i hrvatski političari.

Vjerojatno je da od spomenutih neki pouzdano znaju precizan i istinit odgovor na to pitanje, ali ga ne žele objaviti jer je to u njihovu interesu i u duhu igre s ljudima koja je vrlo vjerojatno vrlo smišljeno režirana. Teško je reći znaju li odgovor na to pitanje hrvatski političari, kako vladajući tako i oni u opoziciji, ili tek slute moguće odgovore ili se pak i ne opterećuju tim pitanjem. Činjenica da je rijeka ljudi ušla u Hrvatsku ne daje političarima pravo na ignoriranje toga pitanja niti im dopušta da dolazak tolikih ljudi ne prepoznaju kao ozbiljnu, sudbinski važnu problematiku u svoj njezinoj slojevitosti.

Prvi tjedan priljeva tih ljudi u Hrvatsku nije pokazao da hrvatski političari tu pojavu uzimaju dovoljno odgovorno, štoviše, neodoljiv je dojam da je i ta pojava u prvom redu iskorištena za predizbornu kampanju. Više je nego nehumano tom se pojavom koristiti za pridobivanje glasova na izborima, tj. za utaživanje neizmjerne žeđi za vlašću, a zanemarivati pritom i hrvatske legalne i legitimne nacionalne interese i stvarnu tešku situaciju tih ljudi kojima se najvjerojatnije grubo instrumentalizira.

Povjerenik za proširenje Europske unije, kako su objavili mediji, izjavio je da na naseljavanje u Europi sada pretendira čak 20 milijuna ljudi. Ta izjava potvrđuje da nije riječ samo o izbjeglicama, tj. ljudima koji su prisiljeni spašavati svoj goli život izvan svoje zemlje, nego vjerojatno još više o ljudima koji žele u Europi ostvariti viši standard života, a pitanje je nemaju li uz to, po naumu skrivenih režisera, i sasvim određenu misiju koje ovoga časa možda nisu uopće ni svjesni.

Poznato je da u toj rijeci ljudi osim Sirijaca i Iračana ima relativno puno Afganistanaca, Pakistanaca, pa i znatan broj osoba s tzv. Zapadnoga Balkana koje žele dobiti politički azil u Europskoj uniji, a sve su to ljudi prikladni za ostvarivanje ciljeva ideologije globalizma koja ima naum razaranja ne samo obitelji, nacije, nacionalne države, kulturnoga identiteta, nego i, možda i osobito, monoteističkih svjetskih religija, posebno kršćanstva u svim njegovim pojavnostima.

Ako je riječ o takvom scenariju, a on se ne može isključiti, kako bi na to trebali odgovoriti i europski i hrvatski političari, kao i odgovorni u religijskim zajednicama? Može li se isključiti tajni plan da se ekspanzijom jedne svjetske religije potisne drugu da bi se potom iznutra i izvana razaralo i tu religiju? Nije li neosporno da ideologija globalizma ne podnosi ni jednu religiju koja zastupa vjeru u jednoga osobnoga Boga, koja ima uporište iznad čovjeka?

Nije li neobično da ta rijeka ljudi već dugo teče prema Europskoj uniji, a da vodeći ljudi Unije ništa stvarno ne poduzimaju, niti ostavljaju dojam da znaju što bi trebalo učiniti? Činjenica je da je vodeća njemačka političarka uputila poziv tim ljudima da dođu u Njemačku, objavljujući da ih ta zemlja bez problema prima 800 tisuća, a onda je samo nakon nekoliko dana ponovno zatvorila granice uz kontrolirano i vrlo sporo propuštanje.

Činjenica je da je Mađarska do sada zbrinula više od 200 tisuća tih ljudi, od kojih je više od 50 tisuća na stalnoj brizi toj zemlji, a da nitko prstom nije maknuo da bi joj stvarno pomogao. Umjesto pomoći Mađarska, koja se odgovorno odnosi i prema svojim građanima i relativno odgovorno prema došljacima, dobiva kritike, zgražanja i osuđivanja. Što tek čeka Hrvatsku kad se već sada medijski najavljuje da bi moglo oko 70 tisuća tih ljudi ostati u zemlji barem preko zime, a humanitarne zalihe hrvatskoga Crvenoga križa i Caritasa bile su gotovo potrošene već prvoga dana dolaska te ljudske rijeke?

Imalo pozornijem promatraču medijske scene u Hrvatskoj ne može promaknuti činjenica da su mnogi mediji danima smišljeno i sustavno pripravljali hrvatsku javnost za dolazak spomenute rijeke ljudi, a da ti isti mediji kad je Hrvatska zbrinjavala oko 750 tisuća izbjeglica i prognanika u nedavnoj velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu ni upola toliko nisu prizivali u pomoć tim ljudima.

Nije li na djelu još jedna megamanipulacija koja zlorabi vrjednote humanosti, ljudske solidarnosti, karitativnosti i ljubavi prema bližnjemu da bi se javnosti odvratila pozornost i od nezadovoljavajućega gospodarskoga i socijalnoga stanja u Hrvatskoj zbog čega mnogi mladi školovani ljudi odlaze iz domovine i od tajnih planova režisera i agenata ideologije globalizma?

Što god bilo na djelu, za vjernike i humane ljude uvijek ostaje etička obveza u svakom čovjeku vidjeti brata i pomoći mu koliko je to moguće, a na nositeljima državne vlasti sva je odgovornost za humano preživljavanje tih ljudi, ali i za stvarno dobro svih hrvatskih građana, i zato bi morali za svoje odgovorno postupanje postići konsenzus i po njem postupati.

prigorski.hr/glas-koncila.hr