U redakciju portala primili smo priču Dore Smoljanec, koja je željela podijeliti svoj susret u vlaku s križevačkom legendom Valentinom Puževskim. Dora je odlučila podijeliti s našim čitateljima svoj put vlakom na relaciji Križevci-Zagreb. Pročitajte kako joj je bilo u vlaku u četvrtak na spomenutoj relaciji.
Sjedila sam na kolodvoru u Križevcima i čekala vlak. Javljaju da vlak za Zagreb kasni 20 min… divno… krenem prčkati po Instagramu, a kad mi je i to dosadilo, ponovno čitati “Nadzor i kaznu” koju sam planirala vratiti u knjižnicu.
Do mene stoji fino odjeven stariji gospodin, oprašta se s nekom gospođom, puno priča i već vidim da traži žrtvu za razgovor. Nastavim čitati knjigu. Dolazi konačno vlak, nakon 30 min kašnjenja – HŽ, sve jasno. Sjednem u vlak i krenem opet čitati knjigu kada ulazi stariji gospodin od prije s ogromnim koferom. Opet on nešto priča. Čak je i znao engleski, što me iznenadilo za nekog njegovih godina, i rekao par riječima strancima u vlaku jer su mu ponudili pomoć s koferom.
Sjedne nasuprot mene i opet počne nešto pričati i mislim si: “Jao, sigurno opet neki naporan stari deda, neću ga se moći riješiti”. Krene me nešto ispitivati i shvativši da neću moći izbjeći razgovor, a nisam ga ipak imala srca ignorirati, sjednem preko puta njega.
Odmah je počeo s bombardiranjem pitanjima: od kud sam, što studiram, tko su moji, da bi na kraju on mene pitao jel znam ja uopće tko je on. Nisam imala pojma.
Bio mi je poznat iz viđenja, ali nisam znala tko je. Malo ljut, brzo izvadi svoju vizitku i počne nabrajati što je sve on bio u životu i kako ja nisam čula za njega. Pustim ga da priča, još uvijek skeptična. Bio je ljut i na cijelu Hrvatsku i situaciju u zemlji (što ga razumijem, i ja sam), ali kako se razgovor nastavio shvatila sam da je u pravu i da nije to neki senilan starac koji priča gluposti i gnjavi svojim bolestima i pričama iz prošlog stoljeća.
Pričali smo zaista o svemu da bi saznala da je bio bivši gradonačelnik Križevaca, saborski zastupnik, veliki akademik i profesor. Dao mi je i svoju knjigu o Križevcima koju je napisao. “Našpotal” me jer nisam još vidjela njegovu knjigu, a na promociji mu je bilo, tako mi je bar rekao, oko 200 ljudi.
Promocija knjige Valentina Puževskog / foto arhiva prigorski.hr
Sav je bio ponosan na to, što mi je bilo baš simpatično i smiješno kako me tako znao par puta kuditi što ne znam ništa o njemu. Kada sam i ja njemu počela pričati o svojim iskustvima, što i gdje sam sve radila, ali i o budućim planovima i željama, vidjela sam da se više nije ljutio to što nisam znala tko je on jer je shvatio da nisam baš “pala s Marsa”.
Kasnije, kada sam ga guglala i pročitala što je sve u životu postigao, a nije mi stigao ispričati u vlaku jer za to bi ipak trebala biti neka duža relacija, me ipak bilo malo sram. Čovjek od 87 godina, još uvijek bistar i pokretan, ostala sam ugodno iznenađena.
Cijela situacija mi je bila tako lijepa da mi je vrijeme prebrzo prošlo. Pomogla sam mu nositi kofer do izlaza s Glavnog kolodvora i tako smo se rastali. Na rastanku mi je poljubio ruku kao pravi gentleman, zahvalio i zaželio sve najbolje. Tih sat vremena, koje neću nikada zaboraviti, ali i upamtiti da je lijepo popričati s nekim bez prethodnih predrasuda jer uvijek možemo nešto novo naučiti (kao to da Križevci imaju 8 tornjeva, ne 7).
Smatram da takve stvari čine naše živote uistinu ljepšima i da nije bezveze izreka “Sitnice koje život znače”. Upravo takve sitnice mogu ti popraviti dan, oraspoložiti te, ali učiniti te i boljom osobom. Nadam se samo da je Valek sretno stigao u svoj starački dom.
Ovdje je slika na kojoj mi dragi Valek (kako mi je rekao da ga zovu) potpisuje svoju knjigu.
Piše: Dora Smoljanec
foto: Dora Smoljanec
prigorski.hr