Nakon maratonske sjednice u prvim satima subote 11. studenoga većina je u Hrvatskom saboru dala potporu Vladi te se još jednom na hrvatskoj sceni događalo po onoj narodnoj: tresla se brda – rodio se miš! To događanje višestruko je znakovito pa zaslužuje i osvrt sa stajališta općega dobra.
Posve je legalno i legitimno da oporba zbog tako krupnoga pitanja kao što je problematika oko »Agrokora« i sam »Agrokor« ispituje stabilnost Vlade, no problem je kad se u pokušaj rušenja Vlade ide s unaprijed očitom jasnoćom da se u ovom času Vlada na tim pitanjima ne može ugroziti. Pitanja povezana s »Agrokorom« toliko su bitna i toliko su važna za hrvatsko gospodarstvo, pa dosljedno i za hrvatsku naciju, da bi za dobivanje pravih i vjerodostojnih odgovora bilo potrebno, kad bi to bilo moguće, smijeniti, odnosno ukloniti s javne scene sve sadašnje tzv. političke elite u Hrvatskoj, kako one na vlasti tako i one u oporbi.
Niti su oni na vlasti, niti su oni u oporbi bili spremni, a nisu ni danas, stvarno stati na branik hrvatskih nacionalnih interesa, pa se moglo dogoditi da »Agrokor« postane toliki problem, a to znači da su gotovo sva događanja oko »Agrokora« na političkoj sceni u Hrvatskoj ponajprije igrokazi, predstave za neupućenu javnost uz svesrdno medijsko kumovanje.
Sadašnje tzv. političke elite izlažu se velikoj, povijesnoj osudi, sramotnom iščeznuću s političke scene, ne budu li promjenom izbornoga zakonodavstva omogućile da hrvatski birači mogu izabrati političare koji će biti dorasli svim brojnim stvarnim i teškim izazovima u kojima sada životari ne samo »Agrokor«, nego cjelokupno hrvatsko društvo.
Nije pritom riječ samo o mogućim tajnim pogodovanjima toj velikoj tvrtki, nego ponajprije o nepovoljnim, birokratiziranim, često nedorečenim pravnim i gospodarskim uvjetima koji vladaju u Hrvatskoj, a kojima je žrtva i »Agrokor«. Ne mogu se političke elite oprati od odgovornosti što je Hrvatska dugo bila na ljestvici kreditnoga rejtinga svrstana u rang »smeća«, a daleko nije odmaknula ni sada, pa su kamate na kredite (bile) nepodnošljivo visoke. Ne mogu se političke elite oprati ni od činjenice da je hrvatsko gospodarstvo pritisnuto birokracijom, porezima i kojekakvim davanjima preko svake mjere tako da hrvatske tvrtke teško mogu biti konkurentne. Istodobno upravo te političke elite omogućile su povoljnije uvjete poslovanja uvoznicima i stranim trgovačkim lancima te su tako nerazvijeno hrvatsko gospodarstvo izručile u ralje krupnoga kapitala…
U takvim okolnostima pokušaj oporbe da – premda unaprijed zna da ne će uspjeti – izazove rušenje sadašnje Vlade, čisto je politikantstvo, nedostojno ozbiljne politike i odgovornih političara. Premda je u dugotrajnoj raspravi u Hrvatskom saboru bilo jako puno riječi, kritika, podvala, podataka, osvrta i procjena, najvažnija pitanja nisu postavljena ni otvorena, jer to sadašnji političari, bili u oporbi bili na vlasti, nisu sposobni ni spremni. Stoga je očito da cilj rasprave o povjerenju Vladi, koju je inicirao 31 oporbeni zastupnik, nije bilo ni rušenje Vlade ni traženje rješenja za tešku problematiku oko »Agrokora«, nego neki drugi ciljevi kojima je trebalo poslužiti političko i politikantsko nadmudrivanje.
Da je, kojim slučajem, u Hrvatskom saboru iskazano nepovjerenje sadašnjoj Vladi, bili bi izazvani izvanredni parlamentarni izbori, no bi li oni mogli donijeti ikakvu kvalitativnu promjenu? Bi li izvanredni parlamentarni izbori mogli dovesti na vlast ljude koji bi stvarno promijenili uvjete, pravne okvire gospodarenja, porezna i druga opterećenja, neučinkovit i nevjerodostojan pravosudni aparat, koji bi onemogućili korupciju i ostvarili konkurentnost i kreditnu uvjerljivost? Takvi ljudi, premda je nedvojbeno da postoje, nisu istaknuti ni u vladajućoj koaliciji ni u redovima oporbe, pa ni »Agrokor« ni ukupno hrvatsko gospodarstvo ne bi mogli računati na prava rješenja od potencijalne nove vlasti.
A iznimno je velik i opravdan zahtjev, koji proizlazi iz poštivanja minimuma općega dobra hrvatskoga društva i hrvatske nacije, da se u Hrvatskoj konačno počnu donositi stvarno prava rješenja i prave odluke. Da bi se u Hrvatskoj dogodio takav iskorak, prvi preduvjet je da tzv. političke elite prepoznaju najvažnija pitanja hrvatskoga društva i hrvatske nacije te da omoguće kompetentnim i slobodnim stručnjacima da ponude rješenja za ta goruća pitanja. Iskustvo od 2000. godine očituje da Hrvatska nema tzv. političkih elita koje su sposobne prepoznati i suočiti se s najvažnijim i sudbonosnim pitanjima, odnosno da takvi ljudi unutar svih političkih stranaka ne dolaze do mjerodavne riječi. To znači da političke stranke u biti nisu zdrave, nisu demokratske, nisu vođene logikom zdravoga razuma i općega dobra, nego logikom pojedinačnih i grupnih interesa. Stoga, za stvarni boljitak Hrvatske i svih njezinih građana nužno je unutarnje ozdravljenje i demokratiziranje političkih stranaka, nužno je donošenje zakonodavnoga okvira koji će prisiliti političke stranke da se čiste, ozdravljaju i demokratiziraju.
Tomu silno hitnomu i nužnomu procesu svakako bi pridonijelo novo izborno zakonodavstvo koje bi uklonilo dosadašnju manipulaciju stranačkih vrhuški stranačkim izbornim listama i koje bi omogućilo da se na izborima, kako unutarstranačkim tako i parlamentarnim, kandidiraju i izaberu stvarno kompetentni i općemu dobru predani političari. Sada je trenutak da se počne djelovati za te nužne promjene i da se tim promjenama priđe krajnje ozbiljno, odgovorno i kompetentno da bi promjene mogle biti na stvarni boljitak i političkih stranka, svih građana i čitave hrvatske nacije. Sadašnje tzv. političke elite izlažu se velikoj, povijesnoj osudi, sramotnom iščeznuću s političke scene, ne budu li promjenom izbornoga zakonodavstva omogućile da hrvatski birači mogu izabrati političare koji će biti dorasli svim brojnim stvarnim i teškim izazovima u kojima sada životari ne samo »Agrokor«, nego cjelokupno hrvatsko društvo.
Ivan Miklenić/Glas Koncila