Budući da nema stvarne političke volje za ograničavanje broja mandata ni za isključivanje objektivno kompromitiranih političara, više je nego očito da prevladavaju neki drugi, osobni ili stranački, u svakom slučaju partikularni interesi, što je na veliku štetu i cjelokupnoga hrvatskoga društva i hrvatske države.
U Hrvatskoj od 31. srpnja teku službeni rokovi za skore izvanredne parlamentarne izbore pa je za mnoge političare ljeto u smislu smanjenoga angažmana i odmora završilo i preraslo u dodatno vruće ljeto. Bilo bi veoma utješno kad bi se političari u ovo predizborno doba uznemirili u nastojanju kako što više učiniti za stvarno dobro cjelokupnoga hrvatskoga društva i hrvatske države, no vrlo je izvjesno da je njihova uznemirenost ponajprije od brige na koje će mjesto na stranačkim listama dospjeti i od brige hoće li iskočiti među izabrane kojima su onda zajamčene mnoge povlastice.
Premda se velika većina stranačkih ili koalicijskih izbornih lista tek oblikuje, na temelju onoga što prenose mediji da je već odlučeno već sada se može reći da još uvijek nema političke volje da u Hrvatski sabor uđu, nazovimo ih tako, pravi ljudi. Drugim riječima biračima će na izbor još jednom biti političari kojima su prvo važni osobni, zatim stranački interesi, a za stvarne hrvatske legalne i legitimne nacionalne interese najčešće ostat će umjesto stvarne političke volje i političkih nastojanja tek prazna retorika.
Da takvo stajalište nije zaoštreno svjedoči primjer Hrvatske seljačke stranke (HSS) koja se, barem do sada, pobrinula vjerojatno za najveći politički i ideološki zaokret prešavši iz jednoga u drugi tabor dviju najjačih političkih stranaka. Ako je istina, što su navodili mediji, koje su sve funkcije obećane HSS-u za taj zaokret, onda je to moralni debakl ne tek aktualnoga prvoga čovjeka te stranke, nego i većine u vrhovnom tijelu te stranke koje je takvu odluku donijelo.
Toliko veliki kolač vlasti zadovoljit će apetite barem nekolicine političara iz te stranke, barem onih koji će osobno uživati nezaslužene privilegije u obliku fotelja u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, no to je istodobno neizbježno velika podvala biračima, odnosno djelovanje koje ne može biti spojivo s djelovanjem za stvarno opće dobro. Još jednom vodstvo HSS-a dopustilo je da se po toj časnoj, može se reći povijesno najjačoj i hrvatskomu narodu najdražoj stranci za života njezinih utemeljitelja braće Radić, gazi, da se njome manipulira kao što je to bilo i za vrijeme prvih višestranačkih izbora kad je »odrađeno« da zbog opasnosti da ugrozi stranku sljednicu SKH-a (takva je bila procjena tajnih služba) uopće nije ni izišla na izbore.
Danas HSS tu stranku ni u kojem smislu ne može ugroziti, nego joj je potreban kao smokvin list golotinji koja ipak ne želi sve otkriti. Oni koji su tako trgovali, predstavnici jedne i druge stranke, mislili su isključivo na svoje i stranačke interese, a stvarni interesi općega dobra nisu im bili ni na kraju pameti, pa je teško vjerovati da bi oni mogli išta promijeniti kad bi slučajno došli na vlast, odnosno da bi im onda čudom opći interesi postali važniji od osobnih i stranačkih. Dobra je okolnost što su birači u Hrvatskoj ipak zreliji i mudriji pa ne će tako lako postati plijen zamke i obmane koja im je već pripremljena.
Da se ne smije previše očekivati od političara nakon ovih izbora očito postaje i po visokopozicioniranim političarima, kako prenose mediji, na izbornim listama Narodne koalicije, koji vuku za sobom kompromitirajuće »repove«. Objektivan dobronamjeran promatrač ne može se načuditi zašto nema stvarne političke volje da se više ili manje kompromitirani političari uklone s izbornih lista. Logično je razmišljanje da su kompromitirani političari nužno na štetu svojim političkim strankama, da ruše njihovu vjerodostojnost i da oni koji su se već okušali u raznim nemoralnim ili nezakonitim djelovanjima ne mogu biti jamstvo ni da će oni osobno ni njihova politička stranka moći služiti općemu dobru.
No, pritom se nužno nameće i pitanje mogu li se stranačka vodstva uopće osloboditi takvih kompromitiranih političara u svojim redovima ako su ih ranije zadužili, potkupili, pa ih sada mogu ucjenjivati. Poznato je da se u Hrvatskoj svime manipulira. Posebno su za to prikladne stvarne i konstruirane afere, a ne može se ni pravosudni sustav baš pohvaliti stvarnom principijelnošću.
Do sada je više nego očito: da bi u ralje pravosuđa zapao neki kompromitirani političar, nužno je da najprije politički »padne«, odnosno takvima se ništa ne događa dok ne izgube političku moć. Sudeći po do sada objavljenim pojedinim kandidatima na listama Narodne koalicije, upravo je njihova kandidatura bila neizbježna da bi oni učvrstili ili ponovno stekli političku moć i tako se zaštitili od pravosudnoga žrvnja. Ako je tako, što se može stvarno očekivati od kompromitiranih političara, ali i od stranaka koje ih favoriziraju?
Postojeće izborno zakonodavstvo ima niz nedostataka i već se godinama i godinama vapi da ga se promijeni, no vodećim političkim strankama, očito, odgovaraju baš takva pravila igre jer im omogućuju najviše prostora za nedemokratske manipulacije.
Kad bi demokratizacija društva bila stvaran cilj, onda bi se i u izbornom zakonodavstvu i te kako vodilo računa da se oslobodi prostor za nove ljude, sposobne i mlađe, ljude koji imaju makar malo više demokratskoga habitusa od bivših partijaša ili partijskih simpatizera. Budući da nema stvarne političke volje za ograničavanje broja mandata ni za isključivanje objektivno kompromitiranih političara, više je nego očito da i tu prevladavaju neki drugi, osobni ili stranački, u svakom slučaju partikularni interesi, što je na veliku štetu i cjelokupnoga hrvatskoga društva i hrvatske države.
No, birači postaju sve zreliji i mudriji te će moći svoj glas uskratiti svima takvima koji u svojim redovima štite i čak promoviraju kompromitirane političare.
prigorski.hr/glas-koncila.hr