Hrvatskomu zdravomu temelju svoj su doprinos dali i pojedini političari, ali, bez sumnje, mnogo više svi oni veoma brojni anonimni ljudi koji su u svojim pozivima i na svojim radnim mjestima ispunjavali časno i efikasno svoje služenje, koji su svojim životom i djelovanjem davali svoj doprinos pravdi, istini, slobodi, ljubavi i miru.
Tužna je i znakovita bila tako velika odsutnost zastupnika Hrvatskoga sabora na svečanoj sjednici u Hrvatskom saboru u povodu 25. obljetnice donošenja Deklaracije o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske – iznimne povijesne odluke potkrijepljene referendumom na kojem su se hrvatski građani plebiscitarno izjasnili za samostalnu državu – na temelju koje je Hrvatska tražila međunarodno priznanje i pravno utemeljena započela svoj samostalni život.

Dan državnosti, formalni rođendan sadašnje države Hrvatske (premda nisu bez argumenata oni koji se zauzimaju da se Dan državnosti slavi 30. svibnja – na dan konstituiranja prvoga višestranačkoga Hrvatskoga sabora, što je značilo stvarni i formalni pad komunističke vlasti), temelj je bez kojega ne bi bilo Republike Hrvatske i kamen je međaš povijesne prekretnice u životu hrvatskoga naroda i svih građana koji žive zajedno s njim, pa je nečuveno da su ga mogli ignorirati toliki zastupnici, među kojima i prvi čovjek dosadašnje opozicije.

Ta odsutnost, a možda i bojkot, tako velikoga broja zastupnika doista je zabrinjavajuća jer za sve njih, osim onih koji su objektivno bili spriječeni, još je jednom bio važniji njihov mali, sebični interes od afirmacije hrvatske državnosti, od iskazivanja ponosa što je samostalna Hrvatska, za koju su se neki zaklinjali da će prije Sava poteći uzvodno nego što će ona postati samostalna država i za koju su mnogi i na međunarodnom planu sve činili da ne postane samostalna država.

Tužno je i znakovito što su u toj odsutnosti ili svojevrsnom bojkotu sudjelovali zastupnici Domoljubne koalicije i oporbe (čast onima koji su sudjelovali na svečanoj sjednici): tužno – što su emotivno indiferentni prema Hrvatskoj za koju su toliki položili živote, teško trpjeli i stoljećima za nju živjeli; znakovito – što su upravo zahvaljujući samostalnoj Hrvatskoj postigli visok društveni status i značajna materijalna dobra, a omalovažavaju upravo samostalnu državnost.

Gledajući sve to, birači se doista moraju zapitati komu su to dali svoj glas na prošlim parlamentarnim izborima jer, politički gledano, ni političke stranke ni sami zastupnici koji se mogu tako ponašati prema državnosti svoje mlade, teško, krvavo stečene i veoma osporavane države, ne zaslužuju ulogu u upravljanju državom koja im, de facto, ništa ne znači. Ponovno se potvrdilo da je učinjena velika pogrješka što nije održan referendum o preferencijskom glasovanju pa su ostale otuđene stranačke liste koje se sastavljaju po principima stranačke podobnosti, a ne stručnosti i sposobnosti za služenje zajedničkomu dobru.

Baš zbog takvoga ponašanja profesionalnih političara, koji žive od Hrvatske, moglo se do sada, u ovih 25 godina samostalnosti Hrvatske, događati ono na što je vrlo precizno upozorio kardinal Bozanić u homiliji na misi za domovinu u prigodi Dana državnosti kad je rekao: »U tih dvadeset i pet godina u Hrvatskoj susrećemo i gorke trenutke sebičnosti i razdora, izdaja i podjela, nepoštovanja drugoga čovjeka i vlastite domovine, previše površnosti i kratkovidnosti, grubosti i neosjetljivosti, ucjena, zanemarivanja i izazivanja Boga nevjernošću…

Ovaj srebrni jubilej bremenit je strepnjama djedova i baka, majka i otčeva, djece i unuka.« No, koliko god to bila ružna istina o hrvatskoj 25-godišnjoj stvarnosti, ona je samo jedna strana medalje; druga je unatoč svemu zdrava, dobra i časna. I nju je kardinal Bozanić izvrsno opisao rekavši: »U ovih dvadeset i pet godina života neovisne i slobodne Hrvatske, kojih se danas spominjemo, sažete su rijeke najsnažnijih osjećaja ushita, pobjeda, sebedarja, vjernosti i zajedništva, života i umiranja za druge, istinske pobožnosti i nastojanja oko dobra.« I to je kapital koji nitko i nikada ne će moći ugroziti ili uništiti, i to je zdravi temelj koji budi ostvarivu nadu u stvarno bolju hrvatsku budućnost.

Uostalom ta odsutnost odnosno mogući bojkot samo je potvrda onoga što su saborski zastupnici poslušno odradili nekoliko dana ranije kad su srušili Vladu koja je imala potencijala puno učiniti za dobro Hrvatske, ali su joj to onemogućavali iznutra pojedinci kojima je bio važniji njihov osobni i stranački interes od interesa Hrvatske. Ipak, u povijesne anale ući će vjerojatno neviđena pojava da su zastupnici vladajućih srušili svoju koalicijsku Vladu na temelju obećanja koje bi prozrelo svako bistrije dijete, ne vodeći računa da to nije dobro za Hrvatsku i štoviše da je to štetno za Hrvatsku i njezina kašnjenja na mnogim područjima.

Tragično je da u vrijeme dok postoje i aktivno djeluju politički neprijatelji Hrvatske, kako u njoj tako i izvan nje, i dok je hrvatska državnost relativno krhka jer se onemogućuje i katkad propušta ostvarivanje legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa, brojni profesionalni političari više služe nekim drugim interesima negoli zajedničkomu dobru hrvatskoga društva i hrvatske države.

U tom kapitalu svoj su doprinos dali i pojedini političari, ali, bez sumnje, mnogo više svi oni veoma brojni anonimni ljudi koji su u svojim pozivima i na svojim radnim mjestima ispunjavali časno i efikasno svoje služenje, koji su svojim životom i djelovanjem davali svoj doprinos pravdi, istini, slobodi, ljubavi i miru u Hrvatskoj.

Ti ljudi iskazivali su na najbolji način i svoje domoljublje i svoju državotvornost, jer bez ostvarivanja pravde, istine, slobode, solidarnosti, suradnje, dijaloga, pomirenja i opraštanja nije moguća bolja budućnost Hrvatske. Toga sudbinski važnoga kapitala u Hrvatskoj nakon 25 godina samostalnosti, hvala Bogu, ima, no potrebno ga je još više pa treba u Hrvatskoj ovaj povijesni trenutak prepoznati kao osobiti izazov za odgoj i samoodgoj. Bez što više ljudske zrelosti kod svih građana, a osobito kod političara, nije realno očekivati ni zrelo hrvatsko društvo ni zrelu hrvatsku državu.

prigorski.hr/glas-koncila.hr