Opera Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Zagrebu premijerno je u petak postavila satiričnu operu “Zaljubljen u tri naranče”, stilski koktel temeljen na tradiciji commedije dell’arte iz ranog razdoblja ruskog skladatelja Sergeja Sergejeviča Prokofjeva, koju je redatelj Krešimir Dolenčić postavio kao postmodernu burlesku u vizualnoj maniri nadrealističkih motiva Salvadora Dalija i Renea Magrittea.

Nastala u najranijoj i najradikalnijoj fazi skladateljeva rada – skladana je 1918., kada je Prokofjev imao samo 28 godina – opera “Zaljubljen u tri naranče” tvrdoglavo odbija išta shvatiti ozbiljno: Prokofjev u njoj satirizira apsolutno sve, počevši od same publike, utjelovljene u zboru sastavljenom od ljubitelja tragedije, komedije, lirske opere i farse.

Ti Ekscentrici, Tragičari, Komičari, Liričari i Praznoglavci već se i prije početka posvade oko toga koje bi se djelo trebalo prikazivati, izmjenjujući se u ložama oko pozornice, u prvome redu gledališta i na samoj pozornici za čitavo vrijeme trajanja predstave, odakle dobacuju podrugljive kritičke komentare, povremeno preuzimajući režiju radnje, da bi potom i sami sudjelovali u zapletu, pa i orkestrirali njegov (sretan) kraj.

A zaplet je jednostavan: Stari kralj Tref (Berislav Puškarić) očajan je jer mu jedini sin, Princ (Michael Robert Hendrick), pati od hipohondrije i melankolije i samo što ne svisne. U slučaju njegove smrti, tron bi naslijedila kraljeva zla nećakinja Clarice (Sofia Ameli Gojić), čiji pak dvolični ljubavnik Leandro, prvi ministar Dvora (Davor Radić) potajice jadnoga princa izlaže mučaljivoj poeziji koju mu miješa u čaj i kakao, nadajući se da će ga prije ili kasnije dotući “književna melankolija”.

Kako bi pokušao razonoditi princa, kralj nalaže dvorskoj ludi Truffaldinu (Ladislav Vrgoč) da organizira veselu svečanost, budući da su dvorski liječnici postavili dijagnozu po kojoj bi ga jedino smijeh mogao izliječiti. Kada se princ na njemu inače nezanimljivoj zabavi neočekivano nasmije na prizor gaća zločeste vještice Fata Morgane (Ivanka Boljkovac), ona ga začara na vječnu žudnju za trima narančama.

U drugome dijelu, princ je u potrazi za objektom svoje želje dospio u daleku pustinju, gdje pokušava ukrasti naranče od njihove čudovišne čuvarice, pitoreskne kuharice koja ubija jednim potezom bakrene šeflje (Siniša Štork).

Kada naranče razotkriju svoj tajni sadržaj – princeze koje umiru od žeđi – princ se zaljubi u Ninettu (Tanja Ruždjak), jedinu koja uspijeva preživjeti. Nakon brojnih peripetija i zapleta, koji uključuju pretvaranje Ninette u štakora koji jedva izbjegne linč, dobro ipak pobijedilo zlo: zlikovci su razotkriveni i kažnjeni, princ je oslobođen prokletstva i sve završava sretno i veselo.

Prokofjevljev stilski koktel simbolizma, fantastike i ekscentričnosti, dopunjen frivolnim elementima jazza, commedije dell’arte i uličnog kazališta, Dolenčić je vizualno upakirano u svijet kakav bi se lako mogao pripisati kakvom majstoru nadrealistične farse kao što su Salvador Dali i Rene Magritte.

Kombinirajući komične momente, živahnu glazbu, neočekivane scenske rekvizite i pitoreskne kostime, stvorio je od Prokofjevljeva avangardnog opernog eksperimenta kreativni miš-maš kaotičnog apsurda u kojemu glazba funkcionira kao samo jedan od elemenata zbivanja na pozornici.

Osnovno određenje Prokofjevljeve partiture odnosi se na uzajamnost Dobra i Zla u komediji; pa je tako Dobro, kojemu pripadaju Kralj Tref, Princ, Truffaldino i drugi, instrumentalizirano u višim registrima drvenih puhača i violina, dok je Zlo, oličeno u Clarice, Leandru, Fati Morgani, Smeraldini i Kuharici, označeno dubokim instrumentalnim bojama trombona, solo trube, kontrabasa, violončela, pa se u tim bojama nalaze i lajtmotivi koji prate pojavljivanja likova.

Nastala u vrijeme koje je u Rusiji obilježeno revolucijom u umjetnosti koja je proizvela generacije umjetnika koji su svojim djelovanjem udarili temelje razvoja modernog umjetničkog izričaja, opera “Zaljubljen u tri naranče” propituje sadržaj i bit kazališnog djela, odnosno, njegovu funkciju.

Shvaćen doslovno, Prokofjevljev estetski kredo, sadržan u uvjerenju kako integralno umjetničko djelo nudi rješenje i duhovnu potporu ljudima u suočavanju sa svakodnevnicom, svakako je prisutan u najnovijoj produkciji središnje hrvatske nacionalne kazališne kuće: riječ je o energičnoj i zabavnoj opernoj epizodi, punoj šarolikih likova i farsičnih momenata, glazbenoj predstavi lišenoj uzusa klasike, čija avangardna nestašnost predstavlja nadogradnju HNK-ova opernog repertoara.

Svemu tome pridonijela je odlična scenografija Simona Bejera, koji potpisuje i kostime. Svjetlo je oblikovao Elvis Butković, video Willem Miličević, a scenski pokret Larisa Lipovac Navojec i Mario Vrbanec, dok je premijernom izvedbom ravnao maestro Nikša Bareza.

U produkciji sudjeluju orkestar i zbor Opere HNK-a Zagreb, a šaroliku galeriju likova čine još Ljubomir Puškarić, (Pantalone, kraljev prijatelj i savjetnik), Ozren Bilušić (Tchelio, vrač; kraljev zaštitnik), Martina Menegoni (Princeza Linetta, princeza – naranča), Iva Krušić (Princeza Nicoletta, princeza – naranča), Cecilija Car (Smeraldina, Fata Morganina sluškinja), Vitomir Marof (Farfarello, demon), Ivica Trubić (Herald), Božimir Lovrić (Majstor ceremonije) i Mate Đuzel (Trubač).

Velik aplauz na premijeri dobili su Kristijan Beluhan, Tomica Blažina, Mario Bokun, Siniša Galović, Ivo Gamulin, Željko Grofelnik, Igor Hapač, Saša Ivaci, Damir Klačar i Alen Ruško, koji su utjelovili Ekscentrike, a publiku je posebno oduševila skupina plesača-akrobata, koju čine članovi Plesnoga centra Tala Luka Anaković, Iva Čevizović, Andrea Hršak, Kristijan Mihalić, Marijana Pintarić, Ivana Topolovac, Karlo Topolovec i Tomislav Žalec.

(Hina)

fah