Na nedavno održanoj izložbi Boje Bilogore, postavljenoj u predivnom prostoru Centra za tradicijsku kulturnu baštinu u Zagrebu, među brojnim radovima koji slave ljepotu narodne baštine osobitu pozornost publike i stručnjaka privukle su pisanice izrađene tehnikom zukve.
Autorica izložbe, Antonija Putić, poznata po svojem predanom radu na očuvanju bilogorskih tradicija, u bogat mozaik izloženih fotografija, predmeta i priča uključila je i djelo koje joj je posebno drago – pisanice i fotografiju svoje 87-godišnje bake Marice Bilek. Izložba je bila iznimno posjećena, uz veliku zainteresiranost zaljubljenika u narodnu umjetnost, etnologiju i ručni rad. Posjetitelji su se s oduševljenjem zadržavali ispred vitrine s pisanicama od zukve, izrađenima rukama žene koja neumorno stvara.
Njene nježne ali čvrste ruke pretočile su dugogodišnje znanje u predivne pisanice – od ljušture jajeta, preko zalijepljene sredine biljke zukve, do ukrasa od šarenih vunenih niti. Bila je to tiha, ali moćna oda ženskom radu, upornosti, znanju koje se prenosilo generacijama i ljubavi prema tradiciji. O pisanicama bake Marice govorilo se i među etnolozima, kao o iznimnom primjeru gotovo zaboravljene tehnike. A sama izložba postala je više od kulturnog događaja – postala je poticaj za novo okupljanje i učenje, jer je iz iskrene fascinacije nastala i radionica koju je baka Marica, u svojem domu u Narti, održala za djelatnike Centra za tradicijsku kulturnu baštinu, Ivanu Mihajlic i Ivana Vinkovića. „Ručni rad bake Marice Bilek pravo je blago“, istaknula je Ivana Mihajlic, viša stručna suradnica Centra za tradicijsku kulturnu baštinu. „U vremenu kad sve brže zaboravljamo vrijednosti koje su stvarale naše bake i prabake, njezin rad podsjetnik je na snagu i ljepotu tradicije. Te pisanice od zukve nisu samo ukras – one su živi dokument jednog vremena, znanja i osjećaja.
Baka Marica svojim rukama i svojim duhom čuva ono najvažnije – korijen, pripadnost i ljubav prema baštini. I što je najljepše, to znanje nesebično dijeli s drugima.“ Ivan Vinković, zaljubljenik u tradicijsku baštinu i suradnik Antonije Putić na izložbi Boje Bilogore, baku Maricu upoznao je prije nekoliko godina, kada mu je i prvi put pokazala kako se izrađuju pisanice od zukve. Bio je to početak jednog posebnog prijateljstva i prenošenja znanja, onog istinskog, koje se ne prenosi samo riječima već pogledima, gestama i zajedničkim trenutcima provedenima uz ručni rad. “Baka Marica me naučila kako se radi s ljubavlju i strpljenjem”, govori Ivan s posebnim poštovanjem. “Te pisanice nisu samo tehnika, to je emocija. Svaka od njih nosi trag njezinih ruku, toplinu doma, miris djetinjstva i tišinu proljetnih večeri provedenih uz vunu, zukvu i brašno, a u iščekivanju Uskrsa.
“Dodaje kako mu je upravo zato iznimno drago što je mnoštvo ljudi, posjetitelja izložbe Boje Bilogore, imalo priliku vidjeti i osjetiti taj rad – ne samo vizualno već i srcem. “Zapravo su doživjeli komadić prošlih vremena, komadić njezine svakodnevice, koju većina više i ne poznaje. A ono što me posebno raduje jest činjenica da su mnogi bili nadahnuti i zainteresirani – i mladi i stari – jer to znači da tradicija nije izgubljena. Samo joj treba dati prostora da ponovno prodiše”, govori Ivan Vinković. „Nije to samo heklanje ili pisanice – to je način života. Ruke rade, a duša se smiri. U svakoj toj stvari je dio prošlosti, i zato to treba čuvati“, kaže baka Marica Bilek, dok njezini prsti s lakoćom oblikuju vunenu kokicu za uskršnju košaricu. „Kad radim, ja se odmaram. Sretna sam. Danas sve ide brzo, sve je nekako površno, ali ručni rad… on te prisili da zastaneš, da se usredotočiš, da budeš prisutan. I zato to nije samo tradicija – to je lekcija. O strpljenju, o ljubavi, o tome da nešto vrijedi samo ako si u to stavio dio sebe“, dodaje Marica.
Ova živahna i uvijek zauzeta baka, osim što štrika, hekla i izrađuje razne ukrase, još uvijek njeguje umijeće koje polako nestaje iz kolektivnog sjećanja. Pisanice od zukve izrađuju se lijepljenjem dijelova biljke na ispuhano jaje uz pomoć brašna i vode, a potom se dekoriraju vunom. Riječ je o tehnici koju danas gotovo nitko više ne koristi, a koju Marica Bilek čuva kao neprocjenjivo nasljeđe. Upravo zato njezini radovi nisu izazvali samo estetsku reakciju – o njima se razgovaralo među etnolozima, stručnjacima za rukotvorine i brojnim posjetiteljima koji su prepoznali vrijednost autentične tradicije. Velik interes nakon izložbe potaknuo je djelatnike Centra da zatraže više – i dobili su priliku učiti od same bake. U njezinom domu održana je radionica, a viša stručna suradnica Centra, Ivana Mihajlic, izjavila je kako rad Marice Bilek ima iznimnu etnološku i kulturnu vrijednost: „To je znanje koje ne smije nestati. Treba ga prenijeti budućim generacijama.“ Primjeri poput bake Marice pokazuju kako tradicija ne treba živjeti samo u muzejima – ona može živjeti kroz ljude. Dok god postoje ruke koje znaju.