Pjesnik Jozo Zubak-Did tiskao je treću zbirku pjesama “Spone”
Pjesnik Jozo Zubak Did orač je po tajnovitim poljima filozofije, religijske umjetničke, tradicijske povijesne –vlastite upitnosti
Pjesnik Jozo Zubak (1936.) iz Plejana u Bosni i Hercegovini. Učiteljsku školu završava u Derventi, službuje u Jajcu, studira filozofiju i književnost u Vrhbosni. A cijeli životni vijek koji baš sada njedri najdozrelije plodove, proučava, opservira i reklo bi se –ore po tajnovitim poljima filozofije, religijske umjetničke, tradicijske, povijesne- vlastite upitnosti.
U progonstvu je od 1992., a od 2009. živi u Caritasovoj kući za starije i nemoćne osobe „ Sv. Kamilo de Lellis“ u Vrbovcu.
Nakon objavljenih knjiga pjesama „Oni ni Sam Ja“ i „Izmješteno slovo“, ovih dana tiskao je i treću zbirku pjesma pod naslovom „Spone“.
Jozo Zubak – Did u proslovu ističe -Pjesnik niti propovijeda, niti nagovara na bilo šta. On jednostavno slobodno sačinja iz sebe sama, kao iz ništa, u jeziku -ono čega još nije bilo. Pjesnik i ovo dodaje -Istina nije samo u ponavljanju. Ona je čuvarica misli o sebi, daleko od obreda ropskog podražavanja starih pisama kad se želi propovijedati, te za njegovo odbijanje nitko od modernog povijesnog ljudstva ne može biti odgovoran.
I dalje ostaje pjesništvo nešto krhko promičući običnoj svijesti da upriličuje sebe samo iskačući iz običnosti, nudeći pokoji bljesak bude li otkriven.
Zbirka pjesama „Spone“ donosi 69 pjesama, a podijeljena je u tri dijela -I. Duh bojažljivosti (30 pjesama), II. Nadomjestak preko smrti (31 pjesma) i III. Naputak za dalje (8 pjesama). U predgovoru zbirke pjesama „Spone“ Dinka Martinović Ivurek, prof koja je priredila zbirku za tiskanje naglašava-Zašto su riječi veća nijemost, od skrušene šutnje.
Retorički se pita Jozo Zubak u svom najvećem blagoslovu i svom najvećem prokletstvu – riječi. Pita se i ne nudi odgovor, jer on ne piše i ne stvara riječ. On jest riječ. Kao ona što bijaše u početku. Ona riječ iza koje dolazi život i svo dobro i svo zlo koje nam daruje ( „ Život je uvijek veći od mene“ ) a svoje poistovjećivanje s rječju, baš najrječitije kazuje u stihovima:
Riječi su neke toliko poznate
Da bi ih trebalo umiroviti
Ili uputiti na skrb u dom za nemoćne…
Na pitanje autora, zašto piše, odgovorio je – Sve ovo napisano je da potvrdi egzistenciju na umjetan način koji ostaje zbiljskiji od stvarnog-.
Dragan Vicković/prigorski.hr