Danas je u Vrbovcu održana komemorativna svečanost u povodu 61. obljetnice smrti Marije Jurić Zagorke prve hrvatske novinarke i književnice rođene u obližnjem Negovcu 2. ožujka 1873. Zagorka je preminule na današnji dan (30. studenog) 1957. u Zagrebu.
Denis Kralj, gradonačelnik grada Vrbovca položio je vijenac i zapalio svijeću pored spomen poprsja Marije Jurić Zagorke. Komemoraciji su bili nazočni učenici osnovnih škola Vrbovec. O životu i djelu velike novinarke i književnice govorila je prof. Sanja Prijatelj ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta -organizator komemoracije koja je pored ostalog istakla:
-Marija Jurić Zagorka rodila se na plemićkom imanju grofa Erdödyja u selu Negovec na kojem je njezin otac Ivan Jurić bio upravitelj. Ubrzo nakon rođenja Marija Jurić seli se s roditeljima, ocem Ivanom i majkom Josipom u Zagorje, na imanje Golubovec u blizini Krapine gdje Zagorka provodi djetinjstvo.
Boravak u Zagorju ostao joj je u lijepom sjećanju zbog odrastanja uz tamošnje seljake te je kasnije zato i svom imenu dodala nadimak Zagorka. U dvorcu Golubovec Zagorka je dobila privatnu poduku zajedno s plemićkom djecom, pokazujući izrazitu inteligenciju i darovitost. Kasnije se školovala u Varaždinu te u Višoj djevojačkoj školi u samostanu Sestara milosrdnica u Zagrebu. U samostanu Zagorka postaje članicom kazališne družine te piše svoj prvi dramski tekst Kalista i Doroteja.
Zagorka nastavlja s pisanjem iako mlada, nepunoljetna djevojka otvoreno piše protiv Mađara i mađarizacije. Njezini roditelji, posebice majka, smatrali su njezino pisanje neprimjerenim te je povlače iz samostanske škole, a godine 1890. na silu udaju za 14 godina starijeg Mađara Andriju Matraya, šefa željezničke postaje u Zaboku. Zagorka je tada imala17 godina. Uskoro s mužem seli u Mađarsku, nesretna je u prisilnom braku, dobiva živčani slom, ali piše, usavršava se u mađarskom i njemačkom jeziku te pohađa telegrafski tečaj.
Zagorka uskoro bježi od muža u Hrvatsku te se skriva od sviju pa i vlastitih roditelja. Muž je proglašava ludom, zatvaraju je u ludnicu, ali uspjeva dokazati da je psihički zdrava, piše pod lažnim imenom i jedva preživljava.
Godine 1896. Zagorka počinje pisati za tada vodeći list Obzor , a štitio ju je biskup Strossmayer. Radila je kao korektor i referent, piše anonimno, počinje se baviti političkim temama, prati hrvatsko-mađarsku politiku i izvještava sa zasjedanja hrvatsko-mađarskog sabora u Pešti od 1906. Time postaje prva hrvatska žena novinarka. U Obzoru je provela 22 godine, do 1918. boreći se za prava žena i obespravljenih.
Na tom tragu godine 1897. Zagorka osniva prvu žensku sindikalnu organizaciju u Hrvatskoj – riječ je o Kolu radnih žena u kojem je okupila radnice iz Dioničke tiskare.
Godine 1899. u Obzoru objavljuje svoj prvi roman Roblje. Zagorka neumorno piše na hrvatskom jeziku htijuću stvoriti čitalačku publiku koja je do tada čitala na njemačkom i mađarskom ili uopće nije čitala. Aktivno se bori protiv Kuena Héderváryja i mađarizacije Hrvatske zbog čega je i zatvarana. Svoje povijesne romane piše na temelju podataka koje je pronašla u arhivima
Zagorkine drame, istina kao anonimni tekstovi, izvode i u HNK, kasnije navode autoricu, ali je kritika nije najbolje primila, ponajviše zato što je žena.
Zagorka je 1910. sudjelovala u osnivanju Hrvatskog novinarskog društva koje postoji i danas te od 1995. dodjeljuje novinarsku nagradu koja nosi upravo Zagorkino ime.
Nakon 1918. kad prestaje raditi u Obzoru pokreće tjednik Zabavnik, list Hrvatica i druge. I dalje je nepriznata, živi slabašno jer žena od pisanja tada nije mogla živjeti. Objavljuje romane Grička vještica, Gordana, Vitez slavonske ravni i brojna druga djela.
Od 1938. Zagorka živi u stanu na Dolacu 8 i tu je stanovala sve do smrti 1957. Za vrijeme Drugog svjetskog rata zabranjen joj je rad, imovina konfiscirana te jedva preživljava i u kasnijim razdobljima. Godine 1953. Zagorka objavljuje knjigu Kako je bilo u kojoj se još jednom osvrće na svoju bogatu novinarsku i književnu karijeru, politički i feministički angažman.
Zagorka se i danas čita, njezina se djela uprizoruju na kazališnim daskama.
Dragan Vicković/prigorski.hr