Franjo Fišer (76) iz vrbovečkog Naselja Stjepana Radića, ribič je punih 69 godina.
“Majka Antonija me je u Križevcima upisala u ŠRD „Križevci“ 1952., kad sam pošao u prvi razred osnovne škole. I tata Vladimir bio je ribič”, rekao je uvodno Franjo.
Je li Franjo najstariji ribič na vrbovečkom području, manje je važno, ali ribičija i glazba njegove su velike ljubavi. Zašto ste ribič?
Biti na jezeru ili rijeci, biti pored vode s ribičkim priborom, opušta. Ribičija te smiruje. Meni je u životu ribičija bila terapija, bila je ljekarija. Imao sam čak 28 raznih operacija. Invalid sam. Desna mi je noga amputirana (ispod koljena). Godinama sam se natjecao u Prvoj invalidskoj ligi. Bio sam 6. u državi na što sam posebno ponosan. O ribičkim uspjesima svjedoče pehari i medalje. Ima ih pun zid. Sada s njih moramo brisati prašinu. Nekada prašinu brišem ja,a nekada supruga Božica.
U kojim ste ribičkim društvima lovili?
Danas sam član ŠRD „Štuka“ Poljanski lug. Tu sam 12 posljednjih godina. Bio sam član SRD „Križevci“, „Črnec“ Gradec, „Šaran“ Fuka, „Amur“ na Đurištu. U svakom sam Društvu stekao mnogobrojne prijatelje.
Na koje ste ribičke trofeje ponosni?
Osobito sam ponosan na ulovljenog amura teškog 14 kilograma. Ulovio sam ga na Fuki. Bilo je i drugih trofeja.
U čemu je tajna ribičkog ulova, mjesto lova ili mamac?
Svaki od nas ribiča ima svoju teoriju. Što se sve stavlja na udicu: kukuruz, crv, .. Što se lovi? Gdje se lovi? Budem i umro, a 50 posto toga ne bum znao.
Glazba i ribičija?
Ja sam 36. godina svirao po restoranima. Svirao sam do jutra, pa na posao u Mesnu industriju PIK-a Vrbovec. Svirao sam harmoniku, klavijature. Sluhista sam što jer Božji dar. Da se još jednom rodim, bio bih opet ribič i svirao bih.
Dragan Vicković