Vrbovčanin Domagoj Jakšić, branitelj Vukovara, pripadnik „Tigrova“, zarobljenik i danas čuje rečenicu: Hoćeš rafalno ili pojedinačno?
U povodu 18. studenoga pada Vukovara – grada heroja. Donosimo sjećanje heroja Domovinskog rata Domagoja Jakšića, branitelja Vukovara.
Vrbovčanin Domagoj Jakšić (51) imao je 24 godine na početku Domovinskog rata. Već 5. kolovoza 1991. prijavio se kao dragovoljac u Zbor narodne garde. Slijedi potom obuka u Rakitju i Kumrovcu, a potom 25. kolovoza kao dragovoljac odlazi u Ilok.
– U autobusu nas je bilo 50-tak, a imali smo jednu pušku. Istoga smo se dana vratili, jer je na grad Vukovar bio opći napad i nismo mogli proći.
Već 30. rujna 1991. Domagoj je pripadnik „Tigrova“ kad odlazi u Vukovar. Oko 2 sata u noći “ kukuruznim putem“ušli su u grad. Branili su silos na Dunavu, išli na ispomoć gdje je bilo potrebno, a nakon mjesec dana premješteni su na Sajmište. Tu su do kraja, do pada Grada do 18. studenog.
Domagoj Jakšić se prisjeća: Branko Borković „Mladi Jastreb“ zapovjednik obrane Vukovara, 16. studenog je napustio grad Vukovar i sa svojim najbližim suradnicima otišao u Vinkovce. Ujutro 17. studenog iz Vinkovaca on je naredio predaju grada Vukovara. Mi smo odlučili da se ne želimo predati, već da idemo u proboj.
Odlučeno je da se izvlačimo po grupama. U svakoj grupi bilo nas je po 20-tak, a dogovor je bio, da se nađemo kod Lovačkog doma. Kad je moja grupa prešla rijeku Vuku, čekali smo ostale. Nitko više nije došao.
Vrijeme je oko 14 sati, a dan je 18. studeni. Jedan je od naših prepoznao mjesto gdje smo. Bili smo pred Nuštrom. Znao je po tome što je u selu vidio dvije crkve, a jedna je crkva imala dva tornja.
Po nama su pucali s farme Henrikovci. Dvojica su mojih suboraca uspjela otpuzati u kukuruzište, a ja sam zaostao 20-ak metara. Nisam se mogao pomaknuti, jer su neprestano pucali, bio sam zasut paljbom, oko mene fijukali su meci. Bio sam „prikovan“ za zemlju. Ležao sam potrbuške. Odjednom sam iznad glave čuo glas: -Hoćeš rafalno ili pojedinačno! Znao sam što to znači. Samo sam rekao: Predajem se!
-Ma šta se sad predaješ?
Ona dvojica mojih suboraca to su čuli iz kukuruza i zapucali su u tom trenutku na srpske vojnike, koji su stajali nada mnom, a jednog su i ranili. Srpski vojnici nisu me ubili jer su me držali kao živi štit i sebe su spašavali.
Moji su mi spasili život, a da ih nisam ni poznavao. Ti se trenuci ne zaboravljaju.
Sutradan (19. studenog) svi zarobljeni odvedeni su u Policijsku postaju u Petrovce, a potom slijedi Šid, pa logor u Sremskoj Mitrovici. Domagoj je u srpskom logoru od 20. studenog 1991. do 22. svibnja 1992. Vrijeme u logoru sažeo je u rečenici koja sve govori: “Glavu dolje, ruke na leđa.“ Nakon razmjene, kao pripadnik „ Tigrova“otišao je na Južno bojište.
Domagoj Jakšić danas živi u Vrbovcu. Otac je djevojčica Saše (14), Vlatke (13) i Petre (11). Samozatajan je. Ne priča puno. I dok se prisjećao dramatičnih trenutaka iz Vukovara i logora, duboko ih proživljava. Vidi se to po sjaju u očima, čuje se u isprekidanom glasu.
Domagoj je neispričana priča. Njegov ratni put je knjiga koju bi trebalo napisati. I na kraju junak Domovinskog rata
Domagoj Jakšić kaže:
-Sve što sam učinio tijekom Domovinskog rata, kao dragovoljac i pripadnik „Tigrova“, držim normalnim. To bih opet učinio, ako bi bilo potrebno. Volim svoju Hrvatsku, volim svoj grad Vrbovec za kojega sam se borio i u Vukovaru i Dubrovniku i na drugim ratištima na kojima sam boravio.
Dragan Vicković/prigorski.hr