Zoran Milanović za prigorski.hr o predsjedničkim ovlastima, migrantskoj krizi, štrajku prosvjetnih djelatnika, Hrvatskoj u EU, susjedima…

“Može nam biti bolje, možemo se probuditi jednoga dana kao sretnija i pristojnija država, a ja naprosto nemam iluzije da možemo biti ono što nismo među najrazvijenijim zemljama, možemo biti pristojna zemlja.”

S predsjedničkim kandidatom Zoranom Milanovićem razgovarali smo u Križevcima uoči njegovog posjeta Obrtničkom i gospodarskom sajmu. Razgovarali smo dugo, već su nas iz njegovog stožera blago upozorili i na druge obveze, ali smo, stoga, načeli ili, barem, pokušali obrazložiti one najvažnije teme na nacionalnoj i međunarodnoj razini, a, naposljetku, smo se dotakli i “domaćih” koje su od životnog značaja za Koprivničko-križevačku županiju.

Predsjednik s karakterom, normalni predsjednik

Od neki dan je geslo normalno pri čemu pokušavamo ukazati na potrebu normalnog nekakvog ponašanja, to je sve. I onda postavljaš pitanje, je li ovo normalno, ako ti je normalno dobro, ali meni nije normalno, što naravno ne bi trebalo nikoga uvrijediti tko ne razmišlja kao ja, jer ne znači da su drugi nenormalni.

Godinama se u hrvatskoj javnosti stvarala i stvorila predodžba o dobrim i lošim momcima, dobrim i lošim djevojkama, i tako ih se etiketira, ovisno iz kojeg su tabora. Nekako se sve postavlja crno-bijelo, a kao da stalno stvarno vlada i djeluje “siva eminencija”

A, ne, vlada HDZ. Nema sive eminencije. Mi smo mala zemlja i tu nema velikog kapitala, osim ovih stranih banaka. To je jako. I ulaskom u Europsku uniju mi smo postali dio velikog tržišta kao mala ekonomija, a što se tiče politike i javnog novca tu izravno – neizravno ipak najveći utjecaj ima HDZ, koji je, tako, jedan tradicionalni pijani otac dostavljač, ne.

Predsjednik ili Predsjednica Republike Hrvatske kod nas se bira izravno na izborima, u mnogim zemljama s dugotrajnijom demokratskom tradicijom bira se u parlamentu. Gospodin Škoro smatra da bi predsjednik trebao imati veće ovlasti. Jesu li sadašnje dostatne i može li, doista, predsjednik više utjecati na stanje u društvu?

Imaju kralja, ne?! Nisam ja to njemu, ne, pa ja sam puno duže u ovom filmu od njega. Ja o tim stvarima govorim dugo, ja sam protiv autokracija i tiranije, a svako potpuno nepotrebno povećavanje ovlasti pomaže onima koji nemaju dovoljno snage i karaktera, i sadržaja da uz ovakve ovlasti budu relevantni. Predsjednik može biti relevantan svojim darom i snagom govora i uvjerljivosti, a novac ostavite Vladi.

Ja sam vodio Vladu, tako, to je tamo najsigurnije, pod navodnicima, ovisi tko je na vlasti. Katkad nije uopće sigurno, ali takav je, po meni ispravan poredak stvari. Dakle, ne želim veće ovlasti i mislim da je to opasno, jer to se onda uvijek veže uz novac, interese, pogodovanja, sivu zonu, dakle to je to siva zona. Ovdje se, dakle, u postojećem sustava Vlada odgovara za ekonomski, gospodarski razvoj zemlje i vodi unutarnju i vanjsku politiku.

Predsjednik je tu, ne volim reći korektiv, ne kao korektiv, nego kao partner, kao pravobranitelj slabijih, kao pravobranitelj zdravog razuma, poštenja ako hoćete, evo, je li to pretenciozno reći.

Jedino, ako bi se biralo u Saboru, postoji mogućnost da bude malo zastupnika u dvorani.

A, ne, ne. Ne, to nije opasnost. To, vidim na što ciljate. Međutim, netko bi na kraju bio izabran i taj netko ili ta neka bi bili rezultat kompromisa i to dobrog kompromisa, jer u politici ne može uvijek biti po tvom ili po mom. Nekad se treba dogovarati. Pa recimo, u tom slučaju taj predsjednik ne bi bio pun sebe, ne. Kao što sad gledamo da se predsjednici smatraju da su veći od života samo zašto što ih je birao direktor narod, odnosno birači. Tako je to, na kraju će uvijek netko biti izabran, na kraju će uvijek nekakvo jaje ostati u košari, samo je pitanje da li je to trulo ili zdravo jaje. Tako da ja nemam nikakav osjećaj prevelike osobne važnosti, jer sam prošao kroz druge veće stvari.

Migrantska kriza i vojska na granicama

Ja sam bio premijer i predsjednik je kao vrhovni zapovjednik, ali samo u ratu. Dakle, Vlada je ta koja vodi sustav. Predsjednik je tu simblički, nije svejedno što predsjednik priča, kako priča, koliko je jasan, koliko je uvjerljiv. Međutim, Vlada upravlja novcem i resursima i ja vrlo dobro znam, bolje nego itko, kako je to izgledalo 2015. godine kad smo trpjeli strahovitu opstrukciju od, da ne upotrijebim neku težu riječ, od sadašnje predsjednice i od HDZ-a i Karamarka i tih likova koji su nam doslovno bacali kukuruz pod noge samo da se popiknemo, da se rastepemo.

Dakle, skoro pola milijuna ljudi je prošlo kroz Hrvatsku. To je ogroman zadatak za koji se ne spremate niti na jednim olimpijskim pripremama. To ne piše niti u jednom priručniku, to naprosto moraš na licu mjesta smisliti. Naravno, uvijek je moguće napraviti opkope, bodljikavu žicu i pucati po ljudima. To je jednostavno, ali grozno i nije ljudski.

Mi smo uspjeli odraditi jedan monumentalan posao uz nikakvu štetu za Hrvatsku, čak smo bili i lukavi. To je bilo tada. Danas se radi o neusporedivo manjem problemu. Nebo i zemlja, dakle to uopće nije isto. Danas se radi o tisućama ljudi, ne više od toga, koji nekako uspijevaju doći do zapadnih granica Bosne i Hercegovine i onda tu pokušavaju prijeći na zapad.

E, sad, ja ću Vam reći jednu stvar, dakle ja znam, mi znamo što se događalo 2015. i to je prošlo. Dakle, imali smo s jedne strane Vladu, policiju koja radi, koja je bila krajnje ozbiljna i odgovorna, koja se nije ponašala divljački kao Orban u Mađarskoj. Onda smo to mogli napraviti. Tko nam je to mogao zabraniti. Ti ljudi su svi na kraju završili u Njemačkoj, koja također nije stavila vojsku na granicu, Austriji koja također nije stavila vojsku na granicu, Slovenija je stavila nekakve žičane ograde kasnije i to je bilo tada. Što bi bilo sada? Ne znam. Međutim, sada nema pola milijuna ljudi. Ima puno manje ljudi i zato pozivam , posebno one koji su bili egzemplarne štetočine 2015. godine da sad šute. Šutjet ću i ja, jer to nije tema za prepucavanje, to je ozbiljna i humanitarna, ljudska tema, idemo se dogovoriti kako ćemo zaštititi i hrvatske granice i hrvatsku imovinu, interese i na kraju krajeva hrvatski ugled, jer najlakše je ljude izbatinati, a što se tiče vojske, to može predložiti samo netko tko nema pojma što radi vojska.

Dakle vojska je, osim dijela inženjerije i kad pomaže u humanitarnim katastrofama, vojska nije redarstvena sila. Vojska je trenirana da brani i ubija živu silu. Zar će vojnici puštati Kolindine govore i Plenkovićeve na granici migrantima, što će vojska tamo raditi, koferima tjerati migrante. Ne vojsku u to. To je posao policije, službi za suzbijanje nereda, odnosno očuvanje javnog reda, ali nikako ne vojska. Vojska nema tamo što raditi, Kao što nema što raditi niti u Afganistanu više i to našim Dudekima nije jasno.

Ja sam bio među onima, na svojoj razini naravno, ali nekoliko ljudi je bilo koji su sudjelovali u donošenju političke odluke da Hrvatska vojska ide u Afganistan 2003. kao i to da ne ide u isto vrijeme u Irak ni pod koju cijenu, jer je to bila američka avantura radi koje dan danas plaćamo ogromnu cijenu. Afganistan 2003. jedan razlog, 16 godina kasnije vući tu vojsku van. Dakle, tamo nam više nije mjesto. Nije nam mjesto iz sigurnosnih i ekonomskih razloga, to je opasno. To služi isključivo aktualnoj predsjednici kao fetiš da ode povremeno tamo i da se slika u vojnim čizmama s vojnicima. To nije dovoljan razlog.

Odnos među zemljama Europske unije, jesmo li svi u istom položaju ili ima velikih i malih?

Ne, postoje veće i manje, jače i slabije države. Naravno da ne možemo reći da su Hrvatska i Njemačka isto. To aktualni premijer fantazira, kad govori da, u pauzama svojih malih nespretnih spletkica po Bruxellesu, dogovaranja oko kadrova, u čemu sam ja sudjelovao prije njega i znao sam otprilike gdje su granice moga i hrvatskog utjecaja. Tvrditi da ćeš se natjecati u višoj kategoriji je djetinjasto. Mi smo tu gdje jesmo. Ne mora nam uopće biti loše.

Trenutno nam nije dobro. Znamo zašto. Može nam biti bolje, možemo se probuditi jednoga dana kao sretnija i pristojnija država, a ja naprosto nemam iluzije da možemo biti ono što nismo među najrazvijenijim zemljama, možemo biti pristojna zemlja. E, za to ću se boriti, za to ću dati sve od sebe, da se memoricid koji se provodi u Hrvatskoj gdje nas gledaju u oči i lažu i pričaju nam neshvatljive gluposti cijelo vrijeme, da se to pretvori u jedno poštovanje prema ljudima, pa čak ako istina nije dobra.

Ovo je kultura laži, teškog vladanja, cijelo vrijeme se laže, stalno se laže i sve u cilju očuvanja gole vlasti, jer neke stranke nakon ulaska u Europsku uniju ne znaju što bi sa sobom. Mi više nemamo taj glavni cilj. Cilj je ekonomski razvoj, ali to je stalno cilj, to i sredstva da bolje živimo, ali zadnji cilj je bio Europska unija, što je sad cilj? Dakle, neke stranke se u tome ne snalaze i pokazuju svoje pravo lice, a to je gola, sirova pohlepna vlast i ništa drugo. To su ljudi bez vjere, znate na koga mislim. Zna se. Mogu oni ići u crkvu, ali to su ljudi bez vjere.

Ljudi znaju, malo u šali, malo u zbilji, reći – ušli smo u EU, sada je “au”-idemo u SAD

Europska unija je u redu. Tu smo, tu treba ostati i gledati kako da se tu bolje snađemo. Gledajte, svojevremeno je predsjednik Tuđman, ajde možda bih to mogao tada i shvatiti, s laganom dozom superiornosti odbio hrvatsko sudjelovanje u Višegradskom skupu. To su i sada države s kojima bismo mi imali što razgovarati i postoji tu neka bliskost, neka povezanost, međutim prošlo je dvadeset-trideset godina, te države su otišle u svom smjeru, u nekima od njih su na vlasti naprosto takvi populisti, trenutno, da ja ne vidim takvu hrvatsku politiku, ja je vidim više u pravcu nekakve Austrije, Slovenije i kad govorimo o Europskoj uniji, mi imamo tu na granici najboljeg potencijalnog saveznika.

On je to cijelo vrijeme, to je Slovenija. Nikad nije ni bila neprijatelj, ali se u nekim stvarima nismo najbolje snalazili, a zašto ne bismo išli onom logikom nas i Slovenaca 6,5 milijuna. Ajde, nije nas i Rusa 200 milijuna, ali smo mi prva klasa. Dakle, to su za mene, kad su u pitanju te neke regionalne kombinacije i razmišljanja, morate se s nekim bolje razumjeti i prirodno je da se razumijete s prvim susjedom ako ste s njim riješili skoro sve prijepore, a riješili smo skoro sve prijepore, nego sa, ne znam s nekim s Baltika. Svaka čast Baltiku. I to govorim u svjetlu ove bezglave i besmislene i potencijalno opasne inicijative Tri mora, koja je opet foto prilika za neke ljude da se slikaju tamo i misle da je to jako važno.

Nas se nesmotrenošću i amaterizmom nekih ljudi uvaljuje u isto društvo s državama koje su u neuralgičkim točkama gdje može izbiti rat. Između najvećih i nešto većih. Gdje je nama sada tamo mjesto? Sad znam da zvučim kao mali domobran i kao Mačekovac, ali i to je dio hrvatske političke tradicije. Maček je odbio suradnju sa Silama osovine, pa su ga strpali u Jasenovac. Ne guram se tamo gdje ne mogu stvari promijeniti. Nemam utjecaja. Nikakva Tri mora, nikakav Baltik ili Crno more. Crno more je zatvoreni bazen u kojem se stalno iskri. Jadran je naš prostor i to ne dijelim ni s kim, ne treba mi u toj trgovini. Ja stavljam na stol najkvalitetniji biftek bez žilica, oni stavljaju pileće vratove i pureće iznutrice, a to nije isto.

Odnos sa susjedima

Bosna i Hercegovina je u teškom problemu. Nije ona više bačva. Neće tamo više biti onog zla koje je bilo prije 20 godina. Međutim, zemlja je nestabilna i nedefinirana. Srbija, priča za sebe, da sad nikome ne stajem na žulj. Tu je Crna Gora koja je solidan, zadnjih desetljeća, bilo je i drugačije nekada, solidan susjed. Oni će ući ili neće ući u Europsku uniju, to ne ovisi o Hrvatskoj. Ja sam osobno za to, da ona pod određenim uvjetima koji moraju biti strogi uđu u Europsku uniju, da ih se ne zavlači kao što ih se sada zavlači. Ovo što je zadnje napravljeno Albaniji i Sjevernoj Makedoniji nije fer, drugo ubija ih se u dušu.

Dakle, ljudi rade, vjeruju da su nešto napravili i onda im se kaže, gledajte nezreli ste, opasni ste, još će Albanci shvatiti da je problem u tome što su Muslimani, a niti su svi Muslimani, niti im je to presudan dio identiteta, tako će shvatiti, jer ih se drži na ledu cijelo vrijeme, jer nisu čista kršćanska zemlja, pod navodnim znacima. Ne postoje čiste zemlje, ne postoje čiste rase, toga nema. Tako da u datim okolnostima mi imamo u susjedstvu Mađarsku u kojoj je na vlasti jedan autokratski režim čovjeka koji je tamo 30 godina u politici i to će završiti kako mora završiti. Tako je uvijek u Europi, ne dobro po njega, a Slovenija je demokratska zemlja.

Ima razmišljanja da je bilo više mudrosti, da su, možda, sve današnje države bivše države mogle zajedno u EU bez svih ratnih razaranja.

To je kao reklama za Bauhaus, da bi bilo dobro. Ne, nije bilo dobro. Bilo je grozno. Hrvatska je preživjela, izvukla se teško uz rane. Ogromnu cijenu smo platili. Slovenija se izvukla, kako bi se reklo, lišo, bez ogrebotina i nije tada ni moglo biti puno više mudrosti nego što je bilo. Naprosto velike su to sile bile i sad smo ovdje u Europskoj uniji jedni i drugi, i velim da više ne pričam to, ispada kao da je nekakav dvojni pakt da ga zagovaram, ali tu vidim s obzirom da je to stalno zategnuto i da nakon ovih pet godina ove predsjednice i nekoliko godina Vlade iz njezine materinske i matične stranke odnosi sa susjedima su nikakvi.

Mene su napadali da su odnosi loši. Ja sam išao u Beograd u njihovu Vladu kao premijer, doduše ne sa Vučićem i Nikolićem, nego s ovima drugima. Odnosi nisu bili sjajni, ali sad su stvarno loši. Sad gledate prepucavanja non-stop, te u Srbiji nekakav general, nikad čuo, dobio svoju ploču u Novom Sadu, pa onda Hrvatska prosvjeduje , pa onda ovaj Vučić koji je bio konobar od Šešelja, govori kako u Hrvatskoj ima niz gradova koji imaju ulice nazvane po zločincima iz tzv. države u 2. svjetskom ratu, i to je stalno ista priča.

To je toliko predvidivo, predvidivo kao ljetna jutarnja rosa, samo se probudiš i tu ti je. Samo što je rosa jedna fina lijepa senzacija, a ovo naprosto točno znaš kako će ljudi zakuhavati frku. S ovom ekipom s druge strane neće ti odnosi biti bolji, oni će biti samo lošiji. Bit će stalne tenzije jer oni od toga žive, to je njihov kisik i njihov energent.

Štrajk prosvjetnih djelatnika. Neki od sindikalnih čelnika prozivaju i vas da se kao predsjednik Vlade pridonijeli njihovom lošijem statusu

Jedan je prozivao, a ja tog gospodina, pa znam, recimo, ali sve sam rekao što sam imao o tome. Kad je novac u pitanju, ovisno o tome koliko ga ima i kakvo je ekonomsko stanje, ja mijenjam mišljenje, odnosno mijenjam stav. U nekim temeljnim vrijednostima društva, obitelji, postojanja čovjeka ne mijenjam tako lako stav, ali kad je u pitanju proračun, da prilagođavam se i da tada novca nije bilo jer ga je HDZ pokrao, sada ga ima i izađi u susret ovima i ovima.

Rekao sam otvoreno kojima. Onima koje nisam spomenuo sam se, uvjetno rečeno, zamjerio. Mislim da je taj gospodin dobio po prstima od svog sindikalnog članstva, jer se počeo baviti politikom, a njegov posao, i zato je plaćen koliko je plaćen, da njima osigura bolje plaće. I nemam problema koliko je plaćen, ako hoće neka ga plate kao nogometaša. To nije moja stvar. Dakle, neka bude ogromna. Oni dugo jesu na tim mjestima, sve je to točno, ali da bi ja nekome bio zavidan za plaću, to me ne zanima. Vidim da aktualni premijer plače, suze roni koliko su drugi plaćeni više od njega, pa što nije otišao u Europsku komisiju, umjesto Šuice. To sam i ja mogao napraviti, pa nisam. Prema tome, nemam pravo kukati o tuđim plaćama. To nije moja stvar.

Državni proračun, nastavak nastavaka ili dublje ne može

Ne znam, zato što ja nisam kandidat za predsjednika Vlade i ne želim biti sitna pakosna duša poput nekoga koji već skoro pet godina radi taj posao i svaku taktičku, subtaktičku situaciju koristi da napakostim svakome, a pomognem sebi. Dakle, prema meni postoji određeni osjećaj odgovornosti i razumijevanja čak i prema HDZ-ovoj Vladi. Recimo kad su u pitanju migranti ili kad je u pitanju politika proračunske stabilnosti, ali ne manijakalna politika proračunske stabilnosti u kojoj to radimo radi nekog učitelja u Bodrumu, u Bruxellesu.

Proračunom se upravlja, pa i deficitom, naročito ako je mali, a naš je mali i postao je mali kad sam ja prestao biti premijer tako da je ovoj Vladi ostavljena vrlo čista situacija u javnim financijama, a što sam ja naslijedio u hrvatskoj državi i moji suradnici, to svi znaju. To je bilo, Bože sačuvaj. Premijer je ušao u, po meni neshvatljiv, sukob. Ne znam koje mu je pogonsko gorivo. Dakle, novca ima, zahtjevi su relativno jasni i neću sad govoriti opravdani. Mislim da je pametno uložiti novac u to. On ne da, a onda malo da, dakle pokazuje da se u stvari inati, da uopće nema jasnu politiku. On bi dao, ne bi dao, pa onda kad sjedne s koalicijskom partnerom HNS-om, onda bi nešto dao, ali ne onoliko koliko traže sindikati. Znači ipak ima prostora da nešto da, međutim ne pregovaraš s pravom stranom.

Dakle, tvoj pregovarački partner nije HNS. On može biti posrednik. I onda opet zezneš stvar, tako da ne bude to dobro završilo. Ja sad ovdje ne vidim izlaza osim da premijer pristane na zahtjeve sindikata i sebe ponizi. Potpuno nepotrebno. Nije se trebao dovesti u tu situaciju. On naprosto ne da zato što može ne dati, a zašto, zato što Hrvatska mora imati nultu stopu deficita. Ne mora imati nultu stopu, mora imati nisku stopu deficita. Ne onoliku koliku je meni ostavio HDZ od 9%, ali 1 – 2% može imati. To se zove upravljanje deficitom. To je kad imate skupi auto i držite ga u garaži pokrivenog ceradom, a njemu pada vrijednost cijelo vrijeme i vi niti ga točite, niti ga gonite, ništa, samo je u garaži i povremeno ga pokažete prijateljima. Koja korist od toga?

Tajkuni vladaju u svim porama života od gospodarstva, kulture, sporta itd.

Pa, evo, najveći tajkun je završio u vrlo nepovoljnim okolnostima. Ivica Todorić, ne.

Ali je bio vezan uz politiku?

Pa, i da i ne. U početku da, kasnije manje. To je, nažalost, jedna nespretna i nesretna priča koja se vrlo ružno raspliče, a ovi drugi tajkuni su ljudi koji ipak nemaju, oni jesu jako bogati iz perspektive prosječnog građanina, materijalno prosječnog. Međutim, to nisu ljudi koji upravljaju Hrvatskom. To nije niti Tedeschi, ni Romić. Oni su utjecajni, ali do neke granice.

Nema u Hrvatskoj pravih bogataša. U Hrvatskoj ima lopova koji su ukrali i čijih milijun eura iritira. S milijun eura si bogat, ali ne možeš s tim što ti padne na pamet. Puno ih je došlo do tog milijuna ili nekoliko milijuna i ne vidite ih, tako da su se ogrebali o neku javnu funkciju i to je to. Nije to takva moć. Hrvatska je premala i nije toliko ekonomski jaka.

Ima i onaj “štos”, da nema dovoljno mjesta u “reštu”

Dobro, ja ne volim govoriti tako. Sad ću ja trpati ljude u zatvore, ali da ću pored zdravih očiju i zdravog razuma govoriti, gle ovo ne valja, to je posao predsjednika, a ne da se slika i druži i planduje s polusvijetom. To treba paziti. Svatko se na fotografiji može naći u neželjenom društvu.

Ja sam se danas slikao sa sto ljudi, inače je to jako malo, bude ih po 200 dnevno, 300, što ja znam tko mi se može pojaviti, ali kad se s nekim družiš, kad se kumiš , onda je to tvoj izbor. A ja sam dugo u politici i odolio sam to zovu i iskušenju. Bio sam oprezan, jer nisam bio lakom na status ni na novac, a imam potrebe kao svaki drugi čovjek.

“Cirkus” u Saboru, svako malo nekog odnose saborski redari

Cirkus je umjetnost. Toga nekad nije bilo, ljudi privlače pažnju cijelo vrijeme i očajni su da privuku pažnju. U današnje vrijeme je to lako kroz Internet. Ja to ne odobravam, to je previše. Jednom je to možda zabavno, ali znaš, kad ti vidiš, kako da kažem, to je na kraju uvježbana akcija na koju svaka dobra obrana zna postaviti ofsajd zamku.

Kad je nešto tako providno i očekivano onda svaka ofsajd zamka uspije.Tako i ovo. Unaprijed znate kako će neki ljudi rezonirati, ići će u sukob do kraja, mada to ne opravdava neke od čelnih ljudi dužnosnika Sabora da prostače u Saboru. Nekakva razina razgovora, da budi duhovit, i lukaviji, budi i bezobrazan, katkada. Čuli smo da predsjednik Sabora kolegu naziva smećem zato što je rekao nešto što njemu ne odgovara i to postaje novo normalno ponašanje. To više nikoga ne šokira, što je sljedeće, šaka, motika, metak. Ne želimo to.

Nekakva minimalna razina, i nadmudri protivnika da ga napraviš budalom, dokaži da je bedast, dokaži pred mnoštvom koje će to shvvatiti da je netko bedast, izvrgni ga ruglu, izloži se riziku da se i tebe izloži ruglu, ali nemoj psovati. To radi u birtiji.

Hrvatska je među nekoliko zemalja u kojima, izgleda, nikada nije završio 2. svjetski rat. Još se, svaki čas, u Saboru osobito, čuju partizani, četnici, ustaše, tko je koga i zašto, spominju se propale i neljudske ideologije. Svatko ima svoju priču. Neki dan slučajno čujem razgovor dvojice trinaestogodišnjaka. Pita jedan drugoga, za koga si ti , partizane ili ustaše, a ovaj mu odgovara, za nikog, neka se tuku, odoh ja u Irsku.

Ne znam što je gore. Drugi svjetski rat je na ovom području bio nevjerojatno krvav. Grozan je bio i ja bih želio da se o tome prestalo razgovarati prije dvadeset godina barem, ali shvatio sam da je to nemoguće. Naprosto, ne možeš. Ja živim u uvjerenju i u nadi da bi bilo moguće o tome ne razgovarati., ali sve zemlje koje su imale takvu prošlost ne mogu tek tako zaboraviti i ostaviti iza sebe. Dakle, da to ostaje kao jedan križ koji ćemo nositi još neko vrijeme, mada bi bilo najbolje da o tome šutimo. Jer ako do sada jedni druge nisu uspjeli uvjeriti u istinu, zna se tko je bio pobjednik u tom ratu, mislim da nije bio slučajan pobjednik nego s razlogom.

Nije samo do toga tko je na kraju ispalio više metaka i pobio više neprijatelja, nego tko je bio na strani dobra ili tko nije bio na strani zla, a to je sad tako daleko iza nas, a i ovaj zadnji rat je opet specijalitet koji Hrvatska ima na svom meniju, a druge europske države nemaju. Tako kad netko kaže, pusti rat, ja isto mislim najbolje da toga nema. To su i neki hrvatski generali po povratku iz Haaga govorili “rat je gotov”. Ja sam to danas praktički citirajući, parafrazirajući rekao. Međutim, lako je to reći, ali ljudi su prošli kroz ogromne traume.

Nisu svi ljudi u Hrvatskoj prošli kroz takve traume, da ne govorimo o ljudima izvan Hrvatske koji uopće nemaju pojam o tome što je rat u 1990.-tim godinama , dakle još jučer i kako teško žive s posljedicama toga. Imali smo nesretnu i tešku povijest i ovo zvuči puno lakše, lako je reći treba to ostaviti iza sebe. Ja bi, dakle, jer meni to u politici, takav čisti prostor meni daje više snage. Ja sebe smatram u toj situaciji jačim. Možemo razgovarati o stvarima o kojima, npr. moji protukandidati ili konkurenti ne znaju dovoljno ili sam uvjeren da su slabiji od mene, ali ovim pljuskanjem i nabacivanjem blatnim kuglicama oni profitiraju, ne ja. Meni to ništa ne znači. U mojoj obitelji rat je završio 1950. , onaj rat.

Antagonizam sjevera i juga, mnogo toga je krenulo od nogometa koji je katkad zrcalo društva

To je samo nogomet. Prekrasna igra loptom u kojoj ljudi visoki metar i 60 i ljudi visoki dva metra mogu biti svjetske zvijezde. Jako je demokratski, a ovu politiku nisam nikad volio u sportu, mada sam svjestan da je ona odjek, ipak više u represivnim režimima u kojima se ne smije govoriti niti javno, nemate slobodu tiska, pa onda ljudi ventiliraju na stadionima, a sad vidite još neke proplamsaje one bazične mržnje, šovinizma na stadionima i to je hrvatska sramota, ali nije samo hrvatska sramota, toga ima svugdje. Što se tiče Hajduka i Dinama o tome ne bih. O tome sam rekao sve što sam imao. To što sam rekao je istina, ako nekome smeta, žao mi je. Dakle, nisam za politiku u nogometu, nisam za vojne oznake u sportu. Sport je kultura srca, to je duh .

Samo jedno pitanje od lokalnih tema, ali itekako važnih za Koprivničko-križevačku županiju, brza cesta od Križevaca do Koprivnice i željeznički kolosijek Dugo Selo-Križevci

Pa, nema željenog ritma razvoja. Ima nekakvog razvoja. Slažem se, dakle, to je posao Vlade da osigura, da isprojektira ovu zadnju dionicu polu autoceste do Koprivnice i do Bjelovara, to više nije moj posao. Dok je bio moj posao to je rađeno. Sad, ne znam. Mislim, do te mjere da ne želim na slijepo kritizirati Vladu. Nadam se da nešto rade u tome.

Puno puta ste putovali cestom od Križevaca prema Koprivnici?

Kako ne bih išao. Ova cesta je slaba, da. Tako da si ti i dalje u dilemi ići preko Ludbrega ili preko Križevaca. Ali, ako se to sad povuče, ako ova vlast to napravi … u moje vrijeme se radilo, bila je jako teška situacija, i pelješki most je isprojektiran, natječaj je praktički bio raspisan, dakle to je najveći dio posla, trogirski most, gdje izrada samog mosta povjerena hrvatskoj tvrtki koja je bankrotirala. Dakle, misliš da radiš dobru stvar, jer na natječaju prema nekim kriterijima daš posao hrvatskom građevinskom poduzeću iz Zagreba i ono propadne. I onda se sve odgodi još godinu i pol dana. Na kraju to završi, ne znam više ni koje, ne znam, nisam više bio premijer.

Malo “cinizma” za kraj – Severina ili Škoro

Azra. S time da je Severina pjevala na nekoliko skupova političkih dok sam ja bio predsjednik SDP-a i nju poznam, gospodina Škoru ne poznam i želim mu sve najbolje kad je zdravlje u pitanje, ali to, zaista želim sve najbolje.

Pripremio: Maurizio Novosel
snimio: Željko Picig/prigorski.hr i Damir Špehar/Pixsell