Palijativna skrb čini humanijim zdravstveni sustav i društvo u cjelini, a neki oblik te skrbi u Hrvatskoj na godinu treba između 26.000 i 46.000 bolesnika, istaknuto je u povodu prvog Nacionalnog dana palijativne skrbi, 11. svibnja.

Taj je datum lani potvrdio Hrvatski sabor, a odabran je zato što je 11. svibnja 2012. u Specijalnoj bolnici za kronične bolesti u Novom Marofu otvoren prvi ugovoreni odjel palijativne skrbi u Hrvatskoj, što je početak sustavnog razvoja specijalističke razine palijativne skrbi.

Starenjem stanovništva i porastom broja teško oboljelih od malignih i kroničnih bolesti povećava se potreba za palijativnom skrbi. Njome se želi održati i unaprijediti kvaliteta života palijativnih bolesnika, pružiti potpora njihovim obiteljima te kroz sustav ublažiti patnju i bol, neovisno o tome gdje je bolesnik.

U Hrvatskoj u 30-ak bolnica ima manje od 400 postelja za palijativne bolesnike, od kojih ih je najviše u varaždinskoj Općoj bolnici.

Palijativna skrb neujednačena, kapaciteti nedostatni

U palijativnoj skrbi važan je angažman zdravstvenog i socijalnog sustava te cijele zajednice na lokalnoj i regionalnoj razini jer 80 posto palijativnih bolesnika želi umrijeti u svojem domu.

“Godine 2013. izradili smo Strateški plan razvoja palijativne skrbi, što je dobro išlo kada je riječ o projektu uvođenja palijativne medicine kao trećeg obaveznog dijela medicine u sustavu zdravstvene zaštite. Potom je slijedio Nacionalni plan od 2016. do 2020., nakon čega novi plan nije donesen”, kaže predsjednica Hrvatskog društva za palijativnu medicinu Hrvatskoga liječničkog zbora Vlasta Vučevac.

Podsjetila je da su bili obvezni napraviti primjedbe na prvi nacionalni plan i poslati ih Ministarstvu zdravstva, što su i učinili, no došla je pandemija, novi plan nije izašao i izgubljene su tri godine. Pritom se, istaknula je, dogodio apsurd jer su za to vrijeme u kućne posjete išli samo mobilni palijativni timovi.

“Nikad ne napuštamo pacijenta, djelotvorni smo i multifunkcionalni”, rekla je. U palijativu ulaze liječnici, medicinske sestre, psiholozi, socijalni radnici, volonteri i drugi koji imaju prepoznatljivu empatiju i poštuju osnovne postulate u palijativnoj skrbi – čuvaju kvalitetu života i dostojanstvo bolesnika do kraja.

Vučevac ističe da čak 98 posto bolesnika u kućnoj palijativnoj skrbi ne želi ići u bolnicu. “To se događa zato što se naš mobilni palijativni tim jednostavno ‘stopi’ s bolesnikom i obitelji pa u tim najtežim danima imaju prijateljski i ležeran odnos, odnos koji briše strah”, dodala je.

Hrvatska ima 10 “uzoritih” timova palijativne skrbi, poput onih u Istri i Vukovarsko-srijemskoj županiji u kojima, osim liječnika i medicinske sestre, imaju psihologa, socijalnog radnika i duhovnika. Dio timova još se bori sa sustavom, a dio županija još nema nijedan palijativni tim, što znači da je palijativna skrb u Hrvatskoj različito i neujednačeno raspoređena.

Bolnički kapaciteti su nedostatni, no palijativna skrb odlično radi u bolnicama u Novom Marofu, Dugoj Resi, Našicama i Dubrovniku.

Vučevac smatra da je Zakon o zdravstvenoj zaštiti dobar, ali se ne primjenjuje svugdje jednako pa je Nacionalni dan palijativne skrbi prilika za pritisak na lokalne zajednice.

Traže psihologe u mobilni palijativni tim i uspostavu pripravnosti

Također, kaže, inzistiraju na dva zahtjeva – na uvrštavanju psihologa u svaki mobilni palijativni tim i uspostavi pripravnosti.

“Uz liječnika i medicinsku sestru u timu treba biti i psiholog te psihoterapijskim savjetima pomoći bolesniku, obitelji i nama jer liječnici i medicinske sestre rade svaki dan samo s umirućima, s onima koji neće ozdraviti, što je jako zahtjevno i naporno zbog emotivnog pritiska”, ističe.

HZZO treba omogućiti pripravnost za palijativnu skrb koja je trenutno dostupna samo radnim danima. “Vikendom i blagdanom bolesnici ne nestaju. Važno je da mobilni tim – liječnik i medicinska sestra budu u pripravnosti kada ih njihovi pacijenti zovu da im mogu dati terapiju protiv boli ili napraviti drugu intervenciju”, rekla je dodavši kako pacijenti koji su imali mobilni tim za hitne intervencije nisu zvali hitnu pomoć niti su otišli u bolnicu.

U Europi i zapadnim zemljama palijativna medicina postoji već 60 godina, kod nas službeno 10, a Hrvatsko društvo za palijativnu medicinu osnovano je 1994. kada je neurologinja Anica Jušić postavila temelje palijativne skrbi u Hrvatskoj i promovirala nužnost izgradnje hospicija i edukacije svih dionika.

“Možemo reći da 30 godina to razvijamo, ali smo još 30 godina u zaostatku”, ocjenjuje Vučevac. Primjerice, u Poljskoj postoji oko 600 hospicija, dok princip po kojem veza s palijativnim bolesnikom mora biti svakodnevna odlično funkcionira u Austriji, gdje čak  40.000 volontera radi u palijativnoj skrbi.

Zbog toga je važan razvoj volonterizma u Hrvatskoj, gdje se ističu udruge volontera LiPa u Lipiku, Srce u Novom Marofu i La Verna u Zagrebu.

Volonteri – poželjan resurs u skrbi za palijativne bolesnike

“Volonteri su značajan i poželjan resurs u skrbi za palijativne bolesnike i njihove obitelji. Više od  65 posto obitelji voljelo bi da ih netko zamijeni u skrbi, te da bolesniku ‘pravi društvo’, sluša ga i razgovara s njim”, kaže predsjednica udruge Volonteri u palijativnoj skrbi “La Verna” Blaženka Eror Matić.

U Hrvatskoj je, podsjetila je, vrlo malo educiranih volontera koji organizirano i sustavno pružaju potporu bolesnicima i obiteljima – evidentirana su samo 272 volontera u 10 županija.

“Budući da su organizatori volontera uglavnom organizacije civilnog društva, bitan uvjet za jačanje kapaciteta i održivost udruga u palijativnoj skrbi je izdašnije, kontinuirano i sigurnije financiranje”, rekla je Eror Matić ističući važnost kreiranja zasebnih natječaja u Ministarstvu zdravstva i Ministarstvu socijalne politike kako bi se osiguralo dodatno financiranje udruga u palijativnoj skrbi.