USPJEŠNA PRIČA IZ KRIŽEVACA Od trnja do brojnih proizvoda od sočnih kupina

10. kolovoza 2021. Autor: prigorski.hr Križevci USPJEŠNA PRIČA IZ KRIŽEVACA Od trnja do brojnih proizvoda od sočnih kupina


Niste normalni, sadite trnje – takvi su bili komentari njihovih susjeda kad su na prigorskome bregu, u Gorici Miholečkoj, prije više od desetljeća započeli sa sadnjom kupina. Podrške nije bilo niotkud, prisjeća se 39-godišnja Marijana Šantić kako su izgledali voćarski počeci njezina supruga Tomislava i nje, piše večernji.hr

Započeli su s 1600 sadnica, na oko sedam tisuća četvornih metara. Nastavili su s gradnjom podruma za kupine u rodnome selu i otkupom kupina od drugih proizvođača. Tri godine od prve sadnje imali su prvi ozbiljniji urod pa su krenuli s proizvodnjom kupinova vina.

Bilo ga je puno i bilo ga je teško prodati, stoga je trebalo proširiti ponudu. Od prije četiri godine Šantićevi su ekološki proizvođači, a plantaža njihovih kupina danas se prostire na 5000 četvornih metara, na još 1000 četvornih metara imaju maline, a istu površinu kao i kupine zauzima i lješnjak.

opg santic

Sade i povrće, siju i kukuruz. Na svome gospodarstvu u Križevcima, gdje im je sada dom, imaju i preradu voća i povrća pa osim kupinova vina prave sokove, džemove i voćne sirupe. Isprva su voće vozili na preradu u Veliku Goricu, što je značilo da ga moraju najprije zamrznuti, da ne dođe do vrenja, a onda se voziti sat i pol do odredišta. Stoga im je mjera iz programa Ruralnog razvoja savršeno sjela jer su dobili 50.000 eura.

Mislili su da će im to biti dovoljno za gradnju postrojena, naposljetku su uz taj novac uložili još barem toliko svojih sredstava. Naime, na natječaju su prošli prije četiri godine, no onda su građevinsku dozvolu čekali godinu dana, a uporabnu dozvolu dobili tek lani pa je ovo prva sezona u kojoj će njihov pogon raditi. Dva i pol kilograma za litru soka

– Dok je stigla uporabna dozvola, ja sam i ostala trudna i rodila – kaže smijući se Marijana, po struci inženjerka poljoprivrede.

Kada su započeli s voćarstvom, ona i Tomislav imali su dvoje djece, Jakova i Davida. Od tada do danas rođeni su još Marko, Magdalena i Klara. Najstariji sin na pragu je punoljetnosti, najmlađa kći nema još ni dvije godine: – Marko najviše voli jesti voće, ali i pomagati – govori dječakova majka dok ona i sin u rukavicama beru mirišljave bobice.

– Ova je godina bila loša, a sve je super krenulo. Klima se promijenila – komentira. Marijan u sezoni u voćnjak dolazi oko pola šest, u šest počinje berba i traje do osam, pola devet. To što ona, djeca i radnici, koje sve teže pronalazi, ujutro uberu stavlja se u hladnjaču, za preradu. Ide li Klara spavati, može se malo odmoriti i Marijana. Oko 17 sati opet se priprema za odlazak u petnaestak kilometara od svoga doma udaljen voćnjak. Popodnevna je berba od 18 do 20 ili 20.30 sati. Ono što se tada nabere, ujutro se prodaje na kućnom pragu. Ostane li nešto neprodano, ide u preradu. Petkom i subotom Marijana prodaje svoje svježe i prerađeno voće i povrće na tržnici na zagrebačkom Kvatriću. Osim ondje i na kućnom pragu, Šantićevi prodaju i preko interneta, u KTC-u, njihovi su ekološki proizvodi u Bio-bio dućanima.

– U dva dana uberemo oko 500 kilograma za preradu – govori Marijana pokazujući nam mlin s peračicom, liniju za hladno prešanje na kojoj se u sat preradi tona voća, tankove u kojima se sok hladi dva do tri sata, nakon čega se pasterizira na temperaturi od oko 80 stupnjeva. Cijelo je postrojenje, s hladnjačama, vrijedno milijun i pol kuna. Zbog postupka kako nastaju – hladnog prešanja – sokovi Šantićevih su bez ikakvih dodataka, u njima nema ni vode, ni šećera ni konzervansa, već je sok samo ono što je u voću.