Rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta dr. Željko Tanjić održao je predavanje „Odrazi europskih duhovnih i religioznih gibanja u Hrvatskoj“ u popodnevnom dijelu prvoga dana Teološko-pastoralnog tjedna utorak 28. siječnja koji se o temi „Navještaj evanđelja u suvremenoj Europi“ održava u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati, javlja IKA.

Dr. Tanjić naveo je riječi pape Franje da „vrijeme u kojem se nalazimo nije epoha promjena, premda se stalne promjene događaju pred našim očima, nego da se nalazimo u promjeni epohe“. U apostolskoj konstituciji „Veritatis gaudium“ Papa uz promjenu epohe veže i pojmove „antropološka“ i „socio-okolišna“ kriza „koje svjedoče o društvenom lomu koji nas gotovo prisiljava da tražimo promjenu u razumijevanju globalnog razvoja kao i u drugačijem definiranju napretka“.

Dr. Tanjić posebno je istaknuo Papine riječi „da još uvijek ne postoji nužna kultura koja bi nam pomogla suočiti se s ovom krizom niti vodstvo koje bi nam pokazalo putove kojim treba ići u ovoj promjeni epohe“.

– Jasan je, dakle, Papin stav: ne treba se zanositi razmišljanjem kako Crkva na sve izazove promjene epohe može odgovoriti na isti način kao do sada, eventualnom promjenom odijela. Potrebno je dobro vidjeti u čemu se sastoji promjena epohe i kako Crkva u njoj treba djelovati – rekao je.

Dodao je kako kada je o Europi i Zapadu riječ jedno od glavnih obilježja te promjene Papa vidi u činjenici da više nismo i ne živimo u vremenu kršćanskosti, dakle u vremenu u kojemu se društveni procesi, silnice, norme, umjetnost, kultura, vrednote oblikuju na temelju vjere i kršćanske poruke, čak i u sučeljavanju s njom.

– Kako ističe papa Franjo ‘nismo više u vremenu kršćanskosti jer vjera – posebice u Europi, ali i u većem dijelu Zapada – više ne tvori očitu pretpostavku zajedničkog života, štoviše, često je zapravo negiranja, izrugivana, marginalizirana i ismijavanja’ – naveo je.

Govoreći o nestanku kršćanskosti, dr. Tanjić naveo je promišljanje francuskog politologa i orijentalista Oliviera Roya koji je, polazeći od teze da se Europa i danas shvaća kao kršćanski kontinent, istaknuo kako je proces sekularizacije u konačnici doveo do duboke dekristijanizacije. Povijesni trenutak u kojemu je to postalo jasno on smješta u šezdesete godine prošlog stoljeća, posebice u 1968. godinu.

Prema mišljenju dr. Tanjića, Crkva u Europi ne uspijeva naći pravi odgovor ni na potpunu sekulazirajuću dekristijanizaciju kao i na populističke pokrete koji se kršćanstvom služe za ostvarenje svojih partikularnih političkih ciljeva često se suprotstavljajući temeljnim postavkama kršćanskog nauka, a danas posebice učiteljstvu pape Franje.

Odgovarajući u raspravi na pitanje kako Crkva može odgovoriti na krizu i epohalne promjene, dr. Tanjić je rekao da Crkva treba postati, što nekima teško pada, bratska i sestrinska zajednica.

– Nemam odgovore kakvi trebaju biti modeli Crkve. Ali, sigurno je da je jedan od najveći problema da mi ne možemo s feudalnim modelom Crkve biti autentični u 21. stoljeću. Ovakav tip katolicizma koji imamo nastao je i učinio čuda u posttridentinskoj reformi. Ali zašto bi nešto što se dogodilo od 16. do 19. stoljeća bilo normativno za kršćanstvo? Mi kažemo da je normativno ono što se dogodilo u apostolskom vremenu. To ne znači da je to loše, to je dalo veliki doprinos. Ali, moramo reći, taj svijet više ne postoji. Jesmo li mi čuvari toga svijeta, ili smo čuvari evanđelja – potaknuo je na razmišljanje dr. Željko Tanjić.