UNESCO-v Svjetski dan umjetnosti obilježavat će se 15. travnja počev od 2020. godine

Među različitim međunarodnim i svjetskim ‘danima’ nekako je izostao, možda zbog veličine značaja, dan kada bi se podsjetilo na umjetnost kao najvišu kolektivnu tekovinu ljudske kulture. Tek nekoliko posljednjih godina spontano se počeo obilježavati 15. travnja kao takav. To je dan kada je, 1452. rođen po mnogima najveći, a svakako najzanimljiviji likovni umjetnik svih vremena, Leonardo da Vinci. Tako je u prigodi 560-godišnjice njegovog rođenja, 2012. prvi puta godišnjica njegovog rođenja obilježena kao Dan umjetnosti. Prema odluci Upravnog odbora UNESCO, kao najvišeg međunarodnog resornog tijela, ovaj dan će se od ove, 2020. godine obilježavati kao UNESCO-v Svjetski dan umjetnosti.

Teoretičari umjetnosti stojećima su se iscrpljivali tumačenjem umjetnosti (u kontekstu ovog priloga, kao i predmetnog ‘Svjetskog dana umjetnosti’, poglavito je riječ o vizualnim umjetnostima, budući se književnost i glazba obilježavaju kao zasebne cjeline), kao neke vrste nadgradnje, neke ljepote, gotovo luksuza koji proizlazi iz različitih povijesnih konteksta. Bitno je drugačiji pristup njemačkih filozofa i teoretičara umjetnosti 19. stoljeća, među kojima izdvajamo Konrada Fiedlera i njegov esej ‘O ocjenjivanju djela vizualne umjetnosti’.

Njegov je ‘credo’ sažet u tvrdnji: Umjetnička djelatnost počinje kada se čovjek nađe suočen s vidljivim svijetom kao nečim nevjerojatno zagonetnim. Stvarajući umjetničko djelo, čovjek se upušta u borbu s prirodom ne za svoj fizički nego za svoj duševni opstanak. Ova tvrdnja postaje okosnica i nezanemarivo polazište za svako dalje razmatranje uloge pojave umjetnosti u evoluciji čovjeka, konačno u nastanku kulture kao takve. Razvijajući Fidlerovu tezu, Herbert Read zaključuje: Želim historijski pokazati da je baš umjetnost bila sredstvo pomoću kojeg je, korak po korak, čovjek uspio pojmiti narav stvari. Umjetnost nikad nije bila pokušaj da se stvarnost shvati u njezinoj totalnosti: to je izvan ljudske moći. Ona čak nije bila ni nastojanje da se prikaže sve što je vidljivo. Prije bi se moglo reći da ona predstavlja mnogo odvojenih djelomičnih spoznaja i strpljivo fiksiranje svega što je značajno u ljudskom iskustvu.

Praksa naše (globalne) civilizacije otkada postoji organizirano obrazovanje, gura likovnu umjetnost na margine svih školskih kurikula. Dok istovremeno kroz duge nastavne jedinice obrađujemo djela književnosti i prava je sramota zapeti čak i na drugorazrednom pjesniku ili piscu, jedva da se na marginama pojedinih lekcija spomene Jurja Dalmatinca, Majstora Radovana, dok Duknović ili Vincent iz Kastva mogu samo sanjati da postanu razlog nečiji boljih ili lošijih ocjena.

Rezultati su poznati: globalni nesporazumi u uređenju okoliša, praktičko nepostojanje urbanizma kao ozbiljne i konzistentne prakse, obrzvređivanje djelovanja samostalnih umjetnika, omogućavanje mediokritetskih i prostorno destruktivnih rješenja u prostoru, nebriga o baštini itd. nažalost svi nabrojani problemu (samo mali dio šireg i složenijeg problema), nisu nacionalni problem, nego globalni. Upravo iz tog razloga uvođenje prakse obilježavanja Svjetskog dana umjetnosti trebalo bi biti povod da se poveća svijest o važnosti vizualne kulture i vizualnih umjetnosti. Možda nošenjem žutih kravata na taj dan? Ili …?

Zdenko Balog/prigorski.hr