U Zagrebu je u 88. godini života nakon duge i teške bolesti preminuo bivši hrvatski nogometni izbornik Miroslav Ćiro Blažević.
Blažević je preminuo nakon što se duže vrijeme borio sa zloćudnom bolešću, koja je, nažalost, metastazirala.
Prvi put dijagnosticiran mu je karcinom prostate 2011. godine, no Blažević se othrvao opakoj bolesti. Godinu dana nakon toga operiran je i zbog melanoma u početnoj fazi. U rujnu 2019. teška se bolest još jednom vratila, a nažalost ovoga puta Ćiro nije izašao kao pobjednik.
Jedno od posljednjih javnih pojavljivanja Blažević je imao sredinom prosinca prošle godine kada je u Zagrebu dobio nagradu “Vladimir Beara” za doprinos razvoju sportske kulture i društvene tolerancije.
“Okupili ste se u velikom broju i ukazali ste mi veliku čast. Ali, ovo je moje posljednje obraćanje javnosti na jednom javnom skupu. Gotovo je. Nema više. Adio Ćiro. Brojim zadnje dane, svjestan sam toga,” rekao je tada Ćiro. Nakon što je dobio nagradu nije imao više snage za nikakve razgovore s medijima, razgovore koje je inače uvijek rado vodio i koje nikad nije odbijao.
Njegovo trenersko umijeće, a prije svega osobna karizma, osvajala je navijače i ljude gdje god je radio.
Blažević je službeno rođen 10. veljače 1935. godine u Travniku, no Ćiro je nekoliko puta objasnio kako se njegov otac Mato malo više zadržao u kafiću pa ga je kod matičara upisao dan kasnije.
Nogometnu karijeru započeo je 1954. godine u travničkom klubu “Bratstvo”. Potom je preselio u Dinamo, a 1955. odlazi u Lokomotivu, a zatim se vraća u Bosnu i Hercegovinu u Sarajevo, gdje igra do 1958. godine. U Hrvatsku se vratio 1958. godine, ali ovoga puta u Rijeku, gdje je igrao sve do 1961. godine. Potom godinu dana igra za švicarski nogometni klub Sion, a prvo mjesto trenera dobio je u niželigašu FC Vevey.
Trener svih trenera je u dugogodišnjoj trenerskoj karijeri vodio 19 klubova u Švicarskoj, Hrvatskoj, Grčkoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Kini i Iranu, a trenirao je i pet reprezentacija (Švicarsku, Hrvatsku, Iran, BiH, kinesku U-23).
Međutim, dva velika rezultata obilježila su mu karijeru. Dinamov naslov prvaka bivše države 1982. godine, te bronca hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj.
“Uvijek ’82. Nikada nije bilo dileme. Dinamo ’82 je na prvom mjestu, pa onda dugo ništa, pa moji Vatreni,” kazao je Blažević u prosincu 2021. na premijeri dokumentarnog filma o Miroslavu “Ćiri” Blaževiću autora Sabahudina Topalbećirevića.
Popularni je Ćiro na klupu Dinama zasjeo u prosincu 1980. godine nakon što je odstupio Ivan Đalma Marković dva kola prije kraja jesenskoga dijela natjecanja U ta je zadnja dva prosinačka kola momčad vodio njegov dotadašnji asistent Rudolf Cvek u statusu v. d. trenera.
Blažević je momčad krenuo brusiti na australskoj turneji u siječnju i veljači 1981. godine, a debitirao je na Marakani odigravši s Crvenom zvezdom 0-0. Bio je to senzacionalan remi s tadašnjim prvakom Jugoslavije jer je Dinamo u proljeće 1981. godine krenuo sa 14. mjesta. Na kraju je podigao momčad do petog mjesta.
No, iduće sezone je uslijedila “Dinamova eksplozija”, a sve je kulminiralo nezaboravnim “plavim proljećem” 1982. kad je Dinamo predvođen Velimirom Zajecom, Zlatkom Kranjčarom, Markom Mlinarićem, Stjepanom Deverićem…protutnjao do naslova prvaka. Prvog nakon 24 godine čekanje. Godinu kasnije “plave” je vodio i do pokala pobjednika Kupa, posljednjeg Dinamova trofeja u bivšoj SFRJ.
Blažević je u prvom mandatu u Dinamu ostao do 1983. godine, vratio se potom 1986. i ostao do 1988., treći put je “Modre” vodio od 1992. do 1994., a posljednji put u sezoni 2002./2003. kada se oprostio naslovom prvaka.
Blažević je jedini trener koji je s Dinamom osvojio naslov prvaka i u bivšoj državi i u HNL-u, jedini je trener koji je osvojio Kup i u doba SFRJ i u samostalnoj Hrvatskoj. Maksimirsku je momčad vodio u čak četiri različita mandata u tri različita desetljeća i osvojio tri naslova prvaka, dva Kupa i Superkup.
Svakako najveći uspjeh u karijeri ostvario je na klupi hrvatske reprezentacije koju je vodio do trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu 1998. godine. Ukupno je “Vatrene” vodio rekordna 72 puta, no Zlatko Dalić je tik iza njega sa 70 utakmica na klupi Hrvatske.
Popularni Ćiro je na hrvatskoj klupi debitirao 23. ožujka 1994. pobjedom protiv Španjolske sa 2-0 u prijateljskoj utakmici u Valenciji. Uslijedile su sjajno odrađene kvalifikacije za Europsko prvenstvo u Engleskoj 1996. u kojima je Hrvatska bila ispred Italije. Na EURO-u “Vatreni” su u premijeri pobijedili Tursku, potom detronizirali branitelje naslova Dance, izgubili od Portugala, da bi u četvrtfinalu ispali od kasnijih prvaka Nijemaca.
Vrhunac Ćirina puta na hrvatskoj klupi bila je “francuska bronca”. U svom premijernom nastupu na World Cupu “Vatreni” su osvojili treće mjesto. U skupini smo bili drugi iz Argentine, a potom smo dobili Rumunjsku (1-0), u četvrtfinalu deklasirali Njemačku (3-0), izgubili od Francuske u polufinalu (1-12), te slavili sa 2-1 protiv Nizozemske u utakmici za treće mjesto (2-1).
“Francuska 1998. je bilo posebno natjecanje za mene. Pobijedili smo brojne teškoće i teške protivnike kako bismo došli do te medalje, taj je uspjeh mnogo značio za sve ljude u domovini,” rekao je svojedobno Ćiro.
Od reprezentativne se klupe oprostio u jesen 2000. godine nakon lošeg otvaranja kvalifikacija za SP 2002. u Japanu i Južnoj Koreji, (Belgija 0-0, Škotska 1-1). Reprezentaciju je ukupno vodio 72 puta ostvarivši 33 pobjede, 24 remija i 15 poraza.
Osim hrvatske reprezentacije, Blažević je vodio nacionalne selekcije Švicarske, Irana, Bosne i Hercegovine te Kine U-23, a na klupskom se planu okušao u brojnim klubovima, uključujući i Rijeku, Osijek, Varteks, Hajduk, Zagreb, Zadar, te u inozemstvu Nantes, PAOK, Grasshopper, Prištinu, Muru…
“Kad rezimiram cijeli svoj život, onda imam potrebu da se zatvorim u svoja četiri zida i da toliko plačem, da nikada ne prestanem. Ništa me u životu nije mimoišlo! Dva raka sam imao, a sada se, evo, pojavio i treći. U djetinjstvu sam bio takva sirotinja da sam gaće na štapu nosio, a kasnije u mladosti, kada sam se već bio i oženio, supruga i ja nismo znali hoćemo li imati za ručak ili nećemo. Život mi je bio jedna obična kalvarija i trebalo je sve to proći. Ni ovaj trenerski posao, koji možda izvana drugačije izgleda, nije ništa drugo nego jako malo satisfakcije, a puno razočaranja,” napisao je Ćiro u jednoj od svojih posljednjih objava.
Blažević je više od 60 godina bio u braku sa suprugom Zdenkom s kojom je dobio troje djece, sina Miroslava Juniora te kćeri Barbaru i Catherine.
Ćiro je jedini u povijesti tri puta dobio Državnu nagradu za šport “Franjo Bučar” – 1998. godišnju nagradu za pojedince, zatim 1998. godišnju nagradu za momčadi kao član reprezentacije, te 2007. nagradu za životno djelo. Skupština Hrvatskog nogometnog saveza na sjednici 22. prosinca 2021. dodijelila mu je titulu počasnog izbornika.
Godine 2005. odlučio se kandidirati za predsjednika države, ali je osvojio samo 0.80 posto glasova.