Vladimir Rajtar, brigadir zrakoplovstva u mirovini, dipl. ing. prometa smjer aeronautika – pilot. Rođen je 1954. u Gradečkom Pavlovcu . Nakon izbijanja oružanih sukoba u Sloveniji 1991. odbija provođenje letačkih zadaća za potrebe JNA ( tada je bio pilot u Transportnoj brigadi na Plesu) te napušta JNA i odlazi u ZNG.
Kako ste postali branitelj Vukovara?
– S okolnostima rata osobno sam se suočio krajem lipnja 1991. kad JNA napada Sloveniju. Do tada, u činu majora i kapetana vojnog transportnog aviona Antonov-26 bio sam njen pripadnik na vojnom dijelu aerodroma Pleso. Znao sam da tu više ne pripadam i priključujem se Zboru narodne garde, sudjelujući u radu Hrvatskog ureda koji je spona sa stranim promatračima. A onda početkom studenoga dobivam poziv da letim na dvokrilcu Antonov-2 na kojem sam također imao letačkog iskustva, te se za desetak dana u Đakovu priključujem Samostalnom zrakoplovnom vodu. Odmah počinjem sa letenjem, a 17. studenoga odlazim s kolegom u Vinkovce na dogovor sa stožerom obrane Vukovara o poduzimanju još nekih akcija. Na žalost, zbog lošeg vremena i situacije na terenu vraćamo se neobavljena posla. Sutradan je bilo jasno da više nećemo pomagati Vukovaru nego pokušati ometati neprijateljske snage u daljem prodoru u Slavoniju. Od tada jedino letačko ograničenje su nam bili oružari koji nisu mogli napraviti dovoljno bombi. Mi nismo bili neka prava avijacija s pravim oružjem, ali smo napravili toliki nered da je JNA da nas zaustavi iz Kragujevca dovukla najmoderniji raketni sistem koji su imali. Nakon nekoliko pokušaja, 2. prosinca uspijevaju oboriti zapovjednika voda Marka Živkovića i njegovog zamjenika Mirka Vukušića te padobrance Radu Grivu i Antu Plazibata. Nakon toga, zamijenivši Marka dobivam zapovjed o premještanju na miholjačko područje gdje smo i demobilizirani početkom svibnja 1992.
Vukovar grad pijeteta!
– S obzirom na prirodu žrtava, u Vukovaru je nedvojbeno počinjen najveći zločin u Domovinskom ratu, rijetko viđen i u svjetskim razmjerima. No, nisam pobornik politike koja mu daje nesrazmjerno veći značaj od svih ostalih žrtava kojih je također bilo. A svaka je žrtva jednako teška njihovim najmilijima, pa mislim da ne bi bilo loše Vukovar povezati s općim sjećanjem na sve stradale.
Koje je strateško značenje pada Vukovara?
– Padom grada Vukovara, Milošević je zadovoljio radikale i dao im priliku da se iživljavaju, pri čemu nikakva obnova i organizacija života u gradu za vrijeme okupacije pokazuju izostanak ikakvih planova na dulji rok. S druge strane, Hrvatska je organizirala i naoružala svoju već respektabilnu vojsku, a predsjednik dr. Franjo Tuđman za Novu godinu potpisuje Sarajevsko primirje čime je dobio jak adut za priznavanje Hrvatske kao međunarodno priznatog subjekta.
Državni praznik 18. studeni!
– O praznicima ne bih, ali bojim se da Vukovar ne pretvorimo u hrvatsko Kosovo.
Što učiniti da mladi pamte tu žrtvu?
– Pogrešno je mene o tome pitati. Treba se obratiti onima na koje se odnosi. Ali imam svoje mišljenje. Smatram da je najbolji način spontani pristup, bez ikakvog prisiljavanja uz jako razvijanje ekonomske moći prije svega Vukovara a i cijele zemlje. Na žalost, za sad radimo sve suprotno ili sam možda u krivu?
Dragan Vicković/prigorski.hr